Celina

Komunikacija

Komunikacija, grupe, konflikti, sastanci

Vežbaj ovu celinu (162 pitanja)

4. KOMUNIKACIJA

Četvrta oblast ispita proverava da li upravnik ume da razgovara sa stanarima, vodi sednicu skupštine, smiruje sporove i nastupa profesionalno. Redosled tema prati zvanični program (Pravilnik, „Sl. glasnik RS" 41/2017, Prilog 1). Na kraju je poseban odeljak o poslovnoj komunikaciji u praksi upravnika: bonton, predstavljanje, pregovaranje, teški sagovornici i osobine upravnika.

4.1 Osnovni pojmovi komunikacije

Pojam i definicija

  • Reč komunikacija potiče od latinskog communicare, što znači „saopštiti, učiniti zajedničkim".
  • Komunikacija je osnovna ljudska potreba i aktivnost. Obuhvata sposobnost slanja i primanja informacija, kao i prenošenja i razumevanja tuđih misli, osećanja i stavova.
  • Komunikacija je proces prenošenja poruke od pošiljaoca ka primaocu.
  • Šira definicija: komunikacija je proces emitovanja i primanja znakova koji imaju određeno značenje i za pošiljaoca i za primaoca.
  • Komunikaciju čine reči, glas, ton i neverbalni signali.
  • Istorijski redosled: prvo su nastali gestikulacija i mimika, zatim usmeni govor, a mnogo kasnije pisanje.

Poznata izreka: „Ja znam šta govorim, ali ne znam šta ti čuješ i vidiš." Poruka nije ono što je pošiljalac rekao, nego ono što je primalac razumeo.

Karakteristike komunikacije

KarakteristikaZnačenje
Kontinualnaodvija se neprekidno
Dinamičnastalno se menja tokom razgovora
Interaktivnaučesnici utiču jedni na druge
Nepovratnaizgovorena reč ne može da se povuče
Koordinira odnosekroz nju usklađujemo odnose sa okruženjem
Povezana sa kulturomznačenja reči i gestova zavise od kulture

Komunikaciju nije moguće izbeći

  • Ako se dve ili više osoba mogu videti, komunikaciju nije moguće izbeći. I ćutanje, okretanje glave ili neodgovaranje na poruku nose značenje.
Primer

Upravnik ne odgovori na mejl stanara o curenju krova. Stanar to tumači kao poruku „ne zanima me". Neodgovaranje je takođe komunikacija, i to obično loša.

Značaj izrečenog i komunikator

  • Izreka „Nije važno šta, nego ko govori" pokazuje da u zajednici dominantnu ulogu ima rukovodilac, odnosno upravnik zgrade.
  • Informacija dobija na težini kada je saopšti „prvi čovek" zajednice.
  • Negovanje usmenog izlaganja jedan je od prioritetnih zadataka profesionalnog upravnika.
  • Komunikator (prenosilac poruke) može biti jedinka, tim ili organizacija.
Primer

Kada upravnik lično na sednici objasni zašto se povećava iznos za tekuće održavanje, stanari to prihvataju lakše nego isti tekst zalepljen na oglasnu tablu bez potpisa.

Zapamti
  • Communicare znači „saopštiti". Komunikacija je proces prenošenja poruke od pošiljaoca ka primaocu.
  • Komunikacija je kontinualna, dinamična, interaktivna, nepovratna i kulturno uslovljena.
  • Kada se ljudi vide, komunikaciju nije moguće izbeći.
  • Upravnik je „prvi čovek" zgrade, pa njegove reči imaju posebnu težinu.

4.2 Struktura komunikativnog procesa

Tri osnovna elementa

Komunikacija je proces kretanja poruke od pošiljaoca ka primaocu i ima tri elementa:

  1. Izvor: pojedinac koji govori, piše, crta ili gestikulira; može biti i organizacija ili novine.
  2. Poruka: slovo, reč, znak na papiru, zvuk, mahanje rukom, zagrljaj.
  3. Odredište (prijemnik): pojedinac koji sluša, gleda ili čita; može biti i grupa ili publika.
Napomena

Prošireni (standardni udžbenički) model. Model sa tri elementa je pojednostavljen. Prošireni model procesa (Šenon i Viver, uz povratnu spregu) sadrži:

  • pošiljaoca (izvor), koji ima ideju;
  • kodiranje, odnosno pretvaranje ideje u znakove (reči, gestove, tekst);
  • poruku;
  • kanal (medij): govor licem u lice, telefon, mejl, oglasna tabla, Viber;
  • dekodiranje, odnosno tumačenje znakova kod primaoca;
  • primaoca;
  • povratnu spregu (fidbek), odnosno reakciju primaoca po kojoj pošiljalac vidi da li je shvaćen;
  • šum: sve što ometa prenos (buka, nejasne reči, predrasude, emocije);
  • kontekst: vreme, mesto, odnos učesnika i kultura.

Laswelova formula sažima proces pitanjima: Ko? Šta kaže? Kojim kanalom? Kome? Sa kakvim efektom?

Barijere i „šum" u komunikaciji

Barijere za efikasnu komunikaciju:

  • nesrazmera u znanju i sposobnostima učesnika;
  • nejednako razumevanje pojmova;
  • neadekvatno mesto ili vreme za komunikaciju;
  • predrasude i emocije.

Komunikacijski uzroci nesporazuma i konflikta:

  • različito značenje reči i nesporazumi;
  • nedovoljna razmena informacija;
  • „šum" u komunikaciji;
  • previše ili premalo komunikacije;
  • pogrešan izbor komunikacijskog kanala;
  • loša priprema pregovaranja.

Uputstvo za bolju komunikaciju

Pre komunikacije postavite sebi četiri pitanja:

  1. Šta želim da postignem svojom porukom?
  2. S obzirom na to ko je primalac, kojim rečima i kojim kanalom poruku najbolje preneti?
  3. Da li sam ja prava osoba za tu poruku ili bi to neko drugi učinio bolje?
  4. Da li će primalac pružiti otpor poruci i šta tada mogu da uradim?
Primer

Isključenje vode zbog radova na vertikali: obaveštenje na oglasnoj tabli (kanal) stigne do onih koji prolaze ulazom, ali ne i do stanara koji je na putu. Dodatna poruka na Viber grupi i provera da li je svaki stan obavešten (povratna sprega) smanjuju šum i žalbe.

Zapamti
  • Osnovni model ima tri elementa: izvor, poruka, odredište.
  • Potpun model dodaje kodiranje, kanal, dekodiranje, povratnu spregu i šum.
  • Bez povratne sprege pošiljalac ne zna da li je shvaćen.
  • Barijere su: razlika u znanju, nejednako razumevanje pojmova, loše mesto ili vreme, predrasude i emocije.

4.3 Tipovi i vrste komunikacije

Vrste komunikacije

  • Osnovna podela: verbalna i neverbalna komunikacija.
  • Po načinu prenosa:
    1. Direktna, koja može biti neverbalna, verbalna (usmena) ili pisana.
    2. Indirektna, koja ide preko posrednika.

Verbalna komunikacija

  • Verbalna komunikacija je komuniciranje rečima, usmeno ili pisano.
  • Recept za uspeh: prave reči, na pravi način, u pravom trenutku.
  • Dve osnovne komunikacijske veštine:
    • govorenje, u koje spadaju govor i pisanje;
    • slušanje, u koje spadaju slušanje i čitanje.
  • Dva principa u govoru:
    1. Šta reći: tema, sadržaj poruke, suština.
    2. Kako reći: razgovetno, jasno, prijatno, jednostavno.

Izbor reči zavisi od toga s kim razgovaramo, kakva je naša uloga, koja je tema i šta je cilj razgovora. Probleme u razumevanju izazivaju:

  • tehnički žargon i stručni izrazi;
  • dvosmisleni izrazi;
  • neodređeni i nejasni izrazi.

Neugodne reakcije izazivaju psovke i nepristojni izrazi, pa reči treba birati imajući u vidu moguće posledice.

Primer

Upravnik kaže stanaru: „Ide sanacija hidroizolacije ravnog krova po predmeru, investiciono." Starija stanarka ne razume ništa. Bolje je: „Popravljamo krov da ne prokišnjava. Radovi traju dve nedelje, a plaćaju se iz para zgrade za veće popravke."

Tipovi komunikacije prema broju učesnika

TipKo učestvujePrimer
Intrapersonalnaista osoba je i pošiljalac i primalac (razmišljanje, rešavanje problema, pisanje dnevnika); odvija se neprestano, čak i u snuupravnik pre sednice u sebi razmišlja kako da odgovori na očekivane primedbe
Interpersonalnanajmanje dve osobe: licem u lice, telefonom, preko interneta (Skajp, Viber)razgovor sa stanarom koji prijavljuje kvar
Grupnačlanovi jedne grupe ili više grupasednica skupštine stambene zajednice
Masovnaogroman, često neograničen broj učesnika, bez razlike u statusu; ide preko medija i društvenih mrežaobjava na portalu ili društvenoj mreži koju vide svi
Zapamti
  • Osnovna podela je na verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Po prenosu postoje direktna i indirektna.
  • Četiri tipa su: intrapersonalna, interpersonalna, grupna i masovna.
  • Verbalne veštine su govorenje (govor i pisanje) i slušanje (slušanje i čitanje).
  • Pravilo je: prave reči, na pravi način, u pravom trenutku. Žargon i dvosmislenost treba izbegavati.

4.4 Interpersonalna komunikacija i stilovi komunikacije

Interpersonalna komunikacija

  • Interpersonalna komunikacija je komunikacija najmanje dve osobe, licem u lice, telefonom ili preko interneta.
  • To je najčešći oblik u poslu upravnika: prijave kvarova, žalbe, dogovori sa izvođačima.

Kako se nositi sa ljutitim sagovornikom: četiri strategije

StrategijaPrimer rečenice
Projekcija (imenovanje uzroka ljutnje)„Ljutite se jer mislite da nisam uradio ono što ste očekivali."
Priznavanje greške„U pravu ste, kasnio sam sa odgovorom."
Usmeravanje na konkretan postupak„Recite mi tačno šta sam uradio što vas je toliko naljutilo."
Odlaganje rasprave„Čujem šta mi govorite. Treba mi malo vremena da u miru razmislim."
Primer

Stanar viče u ulazu jer lift ne radi treći dan. Upravnik prvo prizna („U pravu ste, predugo traje."), zatim usmeri razgovor na konkretno („Kada ste prijavili kvar i kome?") i tek onda objasni da se čeka rezervni deo.

Stilovi komunikacije: pasivni, asertivni i agresivni

Stil se određuje po tome čije potrebe osoba stavlja na prvo mesto:

  • pasivnost: potrebe drugih ispred svojih;
  • asertivnost: ravnoteža između svojih i tuđih potreba;
  • agresivnost: svoje potrebe ispred tuđih.
PasivniAsertivniAgresivni
Suštinaindirektnost, izbegavanje konflikta, skrivanje osećanja i mišljenjajasno i otvoreno saopštavanje stavova i osećanja uz poštovanje tuđih; blagovremena povratna informacijaponižavanje, dominacija, napad, kontrola nad drugima
Osećanja i mišljenjane iskazuje ih iskreno i direktnoiskazuje ih iskreno i direktnoiskazuje ih neadekvatno
Tipično ponašanjestalno se izvinjava, popušta pred zahtevima, pušta druge da odlučujubori se za svoja prava, poštuje ličnost i prava drugih, odlučuje za sebe, preuzima inicijativustalno zahteva, okrivljuje i naređuje; povišen ton, bes, pretnje; traži krivca umesto rešenja
Odlukedopušta da drugi odlučujuodlučuje za sebeodlučuje za sebe i za druge
Slika o sebinisko samopoštovanje, nedostatak samopouzdanjaprikladna slika o sebi, visoko samopoštovanjeciljeve postiže na račun drugih, iskorišćava druge
Odgovornostoseća se povređeno, nezadovoljno i anksiozno zbog sopstvenog ponašanja; dopušta da ga iskorišćavajupreuzima odgovornost za svoja delane preuzima odgovornost
Učinak na sagovornikanerazumevanje, ljutnja, nema promene ponašanjaosećaj informisanosti i uvaženosti, pozitivne promene u ponašanju i stavuosećaj poniženosti, strah, potreba za odbranom
Poruka„Ja ne vredim, ti vrediš."„Ja vredim, ti vrediš."„Ja vredim, ti ne vrediš."

Pasivni komunikatori se povlače pred prilikom da kažu šta misle, lako odustaju od svojih potreba, izbegavaju konflikt po svaku cenu i plaše se ljutnje i odbacivanja od strane važnih ili nadređenih osoba.

Agresivni komunikatori umeju da se zauzmu za sebe i traže svoja prava, ali na način koji ugrožava druge. Jači im je poriv za dominacijom nego za ostvarenjem prava, a svojim nastupom izazivaju pasivnost i povlačenje drugih.

Pasivno-agresivni tip

  • U samom konfliktu je pasivan. Kad tenzija prođe, reaguje nekonstruktivno: gunđa i daje primedbe.
  • Uvek je u ulozi žrtve i to ističe, negodujući zbog nepravde koju nije ni pokušao da spreči.
  • Koristi ironiju, sarkazam i zajedljive komentare.

Asertivnost

  • Engleski to assert znači „izjaviti, izneti mišljenje, braniti". Pridev assertive znači „samosvestan, samopouzdan".
  • Definicija (Lange i Jakubowski, 1976): asertivnost je izražavanje misli, osećanja i uverenja na direktan, iskren i socijalno adekvatan način, uz uvažavanje prava drugih ljudi.
  • Asertivna komunikacija se naziva i beskonfliktna komunikacija.
  • Asertivni komunikator je jasan, sluša, pita, argumentovano iznosi mišljenje, upravlja razgovorom i svojim osećanjima, a verbalna i neverbalna komunikacija su mu usklađene.

Asertivnost znači jednakost. Osnovna asertivna prava:

  • osnovna prava svih ljudi su jednaka;
  • svako ima pravo da promeni mišljenje;
  • svako ima pravo da pogreši i da ispravi grešku;
  • svako je odgovoran za svoje postupke i svoje reakcije na druge;
  • svako slobodno misli, bira i odlučuje o sebi;
  • slaganje sa drugima nije neophodno, a nekad nije ni moguće;
  • niko nije odgovoran za ponašanje drugih ljudi.
Napomena

Praktična asertivna tehnika je „ja-poruka": opis ponašanja, zatim moje osećanje ili posledica, pa zahtev. Na primer: „Kada se kesa sa smećem ostavi ispred lifta (ponašanje), u ulazu se širi neprijatan miris i dolaze bubašvabe (posledica). Molim da se smeće odnosi direktno u kontejner (zahtev)." Ja-poruka napada problem, a ne osobu.

Primer

Stanar na sednici traži da upravnik „odmah" angažuje njegovog poznanika kao izvođača.

  • Pasivno: „Dobro, kako vi kažete."
  • Agresivno: „Nećete vi meni govoriti koga da zovem!"
  • Asertivno: „Razumem da imate poverenja u tog majstora. Po pravilu prikupljamo najmanje tri ponude. Pošaljite mi njegovu ponudu do petka i biće razmatrana ravnopravno sa ostalima."
Zapamti
  • Pasivni stavlja tuđe potrebe ispred svojih, agresivni svoje ispred tuđih, a asertivni drži ravnotežu.
  • Poruke stilova su: pasivni „ja ne vredim, ti vrediš", asertivni „ja vredim, ti vrediš", agresivni „ja vredim, ti ne vrediš".
  • Asertivnost je direktno, iskreno i socijalno adekvatno izražavanje uz uvažavanje prava drugih (Lange i Jakubowski, 1976).
  • Pasivno-agresivni je pasivan u sukobu, a kasnije gunđa i igra žrtvu.
  • Sa ljutitim sagovornikom koriste se četiri strategije: projekcija, priznavanje greške, usmeravanje na konkretan postupak i odlaganje rasprave.

4.5 Neverbalna komunikacija

Pojam i kanali

  • Neverbalna komunikacija je prenošenje poruka bez reči, telom, izgledom, pogledom, glasom i prostorom. Telo prenosi poruke skoro istom snagom kao reči, a ponekad i jače.
  • Kako sve komuniciramo neverbalno:
    • ponašanjem tela: držanje, usmerenost tela, telesni stav, mimika čela i obrva;
    • spoljašnošću: odevanje, uređenost, negovanost;
    • očnim kontaktom: pogled, širenje i sužavanje zenica, treptanje;
    • osmehom, koji je poziv na komunikaciju;
    • gestovima i dodirom: govor ruku, rukovanje, fizički kontakt;
    • govornim ponašanjem: brzina, ritam, jačina, artikulacija;
    • pokazivanjem poštovanja, odnosno slušanjem sagovornika.
  • Neverbalni znaci govora tela su izraz lica, kontakt očima i veličina zenica, pokreti glave, pokreti ruku i položaj tela.
Napomena

Stručni nazivi kanala: kinezika (pokreti tela i gestovi), okulezika (pogled), proksemika (prostor i rastojanje), haptika (dodir), paralingvistika (ton, brzina i jačina glasa), hronemika (odnos prema vremenu, na primer tačnost) i fizički izgled.

Kako nas drugi vide

Uobičajeno se navodi:

  • kako izgledamo (neverbalno): 55%;
  • kako nešto kažemo: 38%;
  • šta kažemo: 7%;
  • šta i kako radimo, odnosno vrsta, kvalitet i rezultati rada: „100%". To je poruka da na kraju odlučuju dela.
Pazi

Pravilo 55/38/7 (Mehrabijan, 1967) važi samo kad se izražavaju osećanja i stavovi (dopadanje ili nedopadanje) i kad se reči i neverbalni signali ne slažu — tada primalac više veruje tonu i izrazu lica. Ne važi za svaku komunikaciju: kod prenošenja činjenica (iznos rate, datum radova) presudan je sadržaj reči.

Svesni i nesvesni pokreti

  • Svesni pokreti su kontrolisani ili uvežbani: osmeh, pogled, naklon. Treba ih vežbati dok ne postanu prirodni.
  • Nesvesni pokreti su oni koje ne kontrolišemo i koji često odaju stvarno stanje.

Uobičajena tumačenja:

SignalTumačenje
lupkanje olovkom, češkanje, popravljanje kravate, gledanje na satnervoza
otvorene ruke okrenute ka sagovornikusigurnost u sebe
prekrštene ruke, spuštena ramenazbunjenost ili nezadovoljstvo
trljanje brade ili kose, skidanje naočararazmišljanje, uzimanje „tajm-auta"
palčevi van džepova, autoritativno spuštanje dlanasamouverenost
gladenje grla, lomljenje prstiju, nakašljavanje, mrmljanje, češanje uvanervoza i nesigurnost
dlanovi na grudima, dodir, približavanje otvorenih dlanovaprihvatanje vašeg stava
trljanje dlanova, ukršteni prstiočekivanje
Pazi

Tvrdnja da onaj ko laže „brže trepće i gleda u stranu, u 70% slučajeva desno" nema naučnu potvrdu: istraživanja nisu našla pouzdan neverbalni znak laganja, a ideja iz NLP-a da pogled udesno otkriva laž eksperimentalno je opovrgnuta. Gestovi se tumače u skupu i u kontekstu, nikada pojedinačno (prekrštene ruke mogu značiti i da je osobi hladno).

Zone ličnog prostora (proksemika)

Oko čoveka postoji pet zona: blisko intimnu, intimnu, ličnu, društvenu i javnu.

Napomena

Približna rastojanja po E. T. Holu (za evropsku i severnoameričku kulturu)

ZonaRastojanjeKo ulazi
Blisko intimnado 15 cmnajbliži (partner, dete)
Intimna15–45 cmporodica, bliski prijatelji
Lična45–120 cmrazgovor sa poznanicima, kolegama
Društvena1,2–3,6 mposlovni razgovor, stranka kod upravnika
Javnapreko 3,6 mobraćanje grupi, sednica

Rezime: verbalna komunikacija + neverbalna komunikacija = uspešna komunikacija.

Primer

Na sednici upravnik govori „Otvoren sam za sve predloge", a stoji prekrštenih ruku i gleda u telefon. Stanari veruju telu, a ne rečima. Bolje je da stoji okrenut sali, otvorenih dlanova, gleda govornika i pravi beleške.

Zapamti
  • Neverbalno komuniciramo telom, izgledom, pogledom, osmehom, gestovima, glasom i prostorom.
  • Pravilo 55/38/7 (Mehrabian) važi samo za osećanja i stavove kada se reči i telo ne slažu.
  • Gestovi se tumače u skupu i kontekstu. Nema pouzdanog „znaka laži".
  • Pet zona prostora su blisko intimna, intimna, lična, društvena i javna.
  • Verbalna i neverbalna komunikacija zajedno daju uspešnu komunikaciju.

4.6 Slušanje kao veština komunikacije

Zašto je slušanje teško

  • Slušanje je jedna od dve osnovne komunikacijske veštine (druga je govorenje).
  • Prosečan čovek izgovori 120–150 reči u minuti, a misli brzinom od oko 600–800 reči. Taj višak kapaciteta omogućava da mislima odlutamo dok drugi govori. Otuda pravilo: misliti brže nego što se govori, ali taj višak koristiti za pažnju, a ne za lutanje.
  • Jezik je posrednik između misli i zvuka i osnovno sredstvo sporazumevanja. Ista reč može različito da se shvati, na primer „instrumenti" muzički ili geodetski.

Greške u slušanju nastaju zbog različitog značenja reči, nesporazuma, nedovoljne razmene informacija i pogrešnog izbora kanala.

Zašto ne čujemo druge: sedam tipova lošeg slušaoca

TipŠta radi
Mislilacrazmišlja „šta on zaista misli ili oseća" i zato malo čuje
Čitač misliunapred zna „šta će sledeće reći"
Filterašsluša selektivno, čuje samo ono što želi
Svađalicačuje, ali odmah omalovažava ili podcenjuje
Sanjarmisli mu lutaju
Pomiriteljslaže se sa svime da bi bio pristojan ili izbegao sukob
Izbacivačbrzo menja temu, pokazuje nezainteresovanost

Aktivno slušanje

Pravila aktivnog slušanja:

  • prestanite da pričate (najvažnije pravilo);
  • pokažite da želite da slušate;
  • uklonite uzroke nepažnje (telefon, buka);
  • saosećajte sa sagovornikom;
  • budite strpljivi;
  • kontrolišite svoju narav;
  • budite pažljivi sa kritikom i argumentima;
  • postavljajte pitanja.

Šta nije aktivno slušanje:

  • glumljenje pažnje dok su misli negde drugde;
  • slušanje samo dela informacija ili samo onoga što nas zanima;
  • slušanje sa potrebom da se branimo ili napadamo;
  • izbegavanje pogleda sagovornika.

Slušanje može biti aktivno ili pasivno, a slušanje je istovremeno i način pokazivanja poštovanja prema sagovorniku.

Napomena

Standardne definicije.

  • Slušanje nije isto što i čujenje. Čujenje je fiziološki prijem zvuka, a slušanje je svesan proces razumevanja i tumačenja.
  • Faze slušanja: primanje, razumevanje, pamćenje, procenjivanje i reagovanje (povratna informacija).
  • Tehnike aktivnog slušanja:
    • parafraziranje: svojim rečima ponoviti suštinu („Ako sam dobro razumeo, voda curi samo kad pada kiša?");
    • refleksija osećanja: „Vidim da ste zbog ovoga veoma uznemireni.";
    • rezimiranje: sažetak na kraju razgovora;
    • otvorena pitanja (šta, kako, kada) za prikupljanje informacija i zatvorena pitanja (da ili ne) za potvrdu;
    • neverbalni znaci pažnje: klimanje, pogled, okrenutost ka sagovorniku.
Primer

Stanarka se žali na buku iz stana iznad. Upravnik ne prekida i ne kaže odmah „to nije moja nadležnost". Pita: „Kada se buka javlja, u koje doba?", pa parafrazira: „Znači, svake noći posle 23 h, oko sat vremena?" Tek tada objašnjava korake: kućni red, razgovor sa komšijom, a po potrebi i komunalna milicija.

Zapamti
  • Govorimo 120–150 reči u minuti, a mislimo 600–800. Višak treba koristiti za pažnju.
  • Prvo pravilo aktivnog slušanja je: prestanite da pričate.
  • Sedam loših slušalaca su: mislilac, čitač misli, filteraš, svađalica, sanjar, pomiritelj i izbacivač.
  • Tehnike su parafraziranje, refleksija osećanja, rezimiranje i pitanja.

4.7 Grupna i masovna komunikacija

Grupna komunikacija

  • Grupna komunikacija se odvija unutar jedne grupe ili između dve i više grupa.
  • Postoje velike grupe (publika, zaposleni) i male grupe. Male grupe komuniciraju licem u lice.
  • Ciljevi zbog kojih se grupa formira utiču na način komuniciranja u njoj.

Masovna komunikacija

  • Učestvuje ogroman, često neograničen broj učesnika.
  • Nema razlike po profesionalnom, starosnom, polnom ili drugom statusu.
  • Odvija se pre svega posredstvom medija masovnog komuniciranja (štampa, televizija, internet, društvene mreže).
Primer

Sednica skupštine zgrade sa 20 stanova je grupna komunikacija licem u lice. Kada stanar objavi fotografiju zapuštenog ulaza na gradskoj Fejsbuk grupi, problem postaje masovna komunikacija koju upravnik više ne kontroliše. Zato je bolje da problem reši brzo i unutar zgrade.

Zapamti
  • Grupna komunikacija se odvija unutar grupe ili između grupa, a male grupe komuniciraju licem u lice.
  • Masovna komunikacija ima neograničen broj učesnika bez razlike u statusu i ide preko medija.

4.8 Karakteristike grupa

Pojam grupe

  • Grupa je skup više od dve jedinke koje su u međusobnoj interakciji i okupljene radi postizanja određenih ciljeva.
  • Po veličini postoje male grupe (3–15 članova) i velike grupe (15 i više).
  • Grupe sa neparnim brojem članova su delotvornije jer se lakše izbegava nerešen ishod glasanja. Najbolje su grupe od 5 i 7 članova.
Napomena

Deo literature grupom smatra već i dve osobe (dijadu). Ovde se, kao i kod mnogih autora socijalne psihologije, traži najmanje tri člana jer tek tada postoje koalicije i grupna dinamika. Na ispitu navesti definiciju sa više od dve jedinke.

Suština grupe i razlozi udruživanja

Suštinske odlike grupe su:

  • zajednički interesi i ciljevi;
  • interakcija između članova;
  • značaj zadovoljenja potreba članova.

Ljudi se udružuju u grupe iz dva razloga:

  1. radi ostvarenja zajedničkih ciljeva;
  2. radi osećanja pripadnosti i sigurnosti.

Nestrukturirane i strukturirane grupe

NestrukturiraneStrukturirane
Organizovanostnema organizovanosti u funkcionisanjupostoji organizovanost; članovi su povezani i usklađeni aktivnošću koja vodi cilju
Primeripublika, masa, socijalni pokretimala grupa, organizacije, velike društvene grupe, partije, navijači

Karakteristike strukturirane grupe:

  1. zajednički cilj (individualne potrebe mogu biti u skladu ili nesaglasne s njim);
  2. interakcija članova ili zajednička akcija;
  3. podela funkcija i uloga radi ostvarenja cilja;
  4. sistem pravila ponašanja (norme);
  5. svest o pripadnosti grupi.

Uloge članova grupe

Vrsta ulogePrimeri
Orijentisane ka zadatkuradnik, tražilac informacija, koordinator, elaborator
Socijalne (društvene)pregovarač, bodrilac, harmonizer (usklađivač), posmatrač, pratilac
Individualističke (ometaju grupu)agresor, bloker, dominator, tražilac pomoći
Napomena

Standardni pojmovi socijalne psihologije.

  • Norme su nepisana i pisana pravila ponašanja koja grupa očekuje od članova.
  • Status je položaj člana u grupi i ugled koji mu drugi priznaju.
  • Kohezivnost je stepen u kome su članovi privrženi grupi i žele da ostanu u njoj.
  • Faze razvoja grupe (Takman):
    1. formiranje (upoznavanje);
    2. previranje (sukobi oko uloga i uticaja);
    3. normiranje (dogovor o pravilima);
    4. delovanje (produktivan rad);
    5. razilaženje (kada je cilj ostvaren).
Primer

Stambena zajednica je strukturirana grupa: ima zajednički cilj (ispravna i očuvana zgrada), pravila (zakon, kućni red, odluke skupštine), podelu uloga (upravnik, vlasnici, zapisničar) i svest o pripadnosti („naša zgrada"). Na sednici se lako prepoznaju uloge: stanar koji donosi ponude je „tražilac informacija", stanar koji smiruje strasti je „harmonizer", a onaj koji odbija svaki predlog je „bloker".

Zapamti
  • Grupa je više od dve jedinke u interakciji radi zajedničkog cilja.
  • Male grupe imaju 3–15 članova, a velike 15 i više. Najdelotvornije su grupe od 5 ili 7 članova.
  • Strukturirana grupa ima pet karakteristika: cilj, interakciju, podelu uloga, pravila i svest o pripadnosti.
  • Uloge mogu biti zadatkovne, socijalne i individualističke.

4.9 Grupno donošenje odluka

Socijalni uticaj i grupno odlučivanje

  • Socijalni uticaj je uticaj drugih osoba na ponašanje pojedinca, na njegove ocene, stavove, osećanja i motivaciju. Može postojati sa interakcijom ili bez nje.
  • Grupno odlučivanje je donošenje zaključka grupe kao celine, interakcijom, u ime grupe, i važno je za njenu buduću aktivnost.

Faktori grupnog odlučivanja

Grupa faktoraSadržaj
Vezani za zadatakvažnost zadatka, neposredni interes pojedinaca, jedinstvenost interesa
Vezani za sastav grupeheterogenost ili homogenost grupe
Vezani za način i stil rukovođenjademokratski ili autokratski stil, stavovi i vrednosti rukovodioca

Načini donošenja odluke kada postoji neslaganje

Načini rešavanja konflikta važe i za odlučivanje:

  1. glasanje o spornom pitanju;
  2. pregovaranje i dogovaranje;
  3. odricanje od zahteva i ustupci (dobra volja);
  4. nalaženje zajedničkog cilja.
Napomena

Standardne definicije.

  • Prednosti grupnog odlučivanja: više informacija i ideja, bolja prihvaćenost odluke, odgovornost podeljena među članovima.
  • Nedostaci: sporije je, moguća je dominacija pojedinca, javlja se pritisak na konformizam.
  • Grupno mišljenje (groupthink, Dženis): želja za slogom potiskuje kritičku procenu, pa grupa donosi lošu odluku jer se niko ne usuđuje da se usprotivi.
  • Grupna polarizacija: posle rasprave grupa zauzima krajnji stav, rizičniji ili oprezniji od proseka pojedinačnih stavova.
  • Tehnike: „bura ideja" (brainstorming, ideje se iznose bez kritike pa se tek onda procenjuju), tehnika nominalne grupe (pojedinci prvo pišu predloge, pa se rangiraju) i Delfi metoda (anonimni stručnjaci u više krugova).
  • Konsenzus je odluka koju svi mogu da prihvate. Većinsko odlučivanje je brže, ali ostavlja nezadovoljnu manjinu.
Primer

Pre odluke o zameni ulaznih vrata upravnik pošalje sve tri ponude unapred i na sednici pita svakog stanara za mišljenje, počevši od onih koji obično ćute. Tako izbegava situaciju u kojoj dva glasna stanara „povedu" ostale (grupno mišljenje), a manjina koja izgubi glasanje lakše prihvata odluku jer je bila saslušana.

Zapamti
  • Socijalni uticaj je uticaj drugih na ponašanje, stavove, osećanja i motivaciju pojedinca.
  • Grupna odluka je zaključak grupe kao celine, donet interakcijom i u ime grupe.
  • Faktori su vezani za zadatak, sastav grupe i stil rukovođenja (demokratski ili autokratski).
  • Opasnost je grupno mišljenje, a lek je da se čuje svaki član i da se unapred dele informacije.

4.10 Grupni konflikt

Definicija

  • Konflikt je proces koji počinje kada jedna strana percipira da druga strana negativno utiče, ili će negativno uticati, na nešto što je prvoj strani važno.
  • Obuhvata širok raspon sukoba: nespojive ciljeve, različita tumačenja, neslaganja.
  • Konflikt je sukob i sučeljavanje suprotnih gledišta, interesa, stavova, namera i težnji.

Pristupi konfliktu

PristupStav prema konfliktu
Tradicionalnisvi konflikti su loši. Konflikt je ishod loše komunikacije, nedostatka otvorenosti i poverenja i nedostatka kredibiliteta učesnika
Međuljudskikonflikt je prirodna pojava, ne može se izbeći, a ponekad čak koristi („racionalizacija konflikta")
Interakcijskipodstiče konflikt i drži ga „na ivici žileta": latentni sukob ili kontrolisana kriza
Napomena

Prema standardnoj literaturi (S. Robins), interakcijski pristup ne podstiče svaki sukob. Podstiče umeren, funkcionalan konflikt jer potpuno mirna grupa postaje apatična i nekreativna. Formulacija „uvek na ivici žileta" je preoštra.

Oblici konflikta

  • Funkcionalni konflikti podržavaju ciljeve grupe i poboljšavaju rad. Disfunkcionalni ometaju rad grupe.
  • Prema predmetu:
    • konflikt oko zadatka, vezan za ciljeve i sadržaj rada;
    • konflikt oko odnosa, usmeren na međuljudske odnose; on je po pravilu disfunkcionalan;
    • konflikt oko procesa, vezan za način obavljanja posla.

Vrste konflikta

  • Prema učesnicima:
    • interpersonalni, između dva ili više lica;
    • intrapersonalni, unutrašnji.
  • Prema sadržaju postoje konflikti potreba, ciljeva, vizija, prava, obaveza i odgovornosti, rukovođenja, vrednosti, motiva, uloga i interesa.

Izvori konflikta u grupi

Izvori su suprotnosti u stavovima, shvatanjima i procenama, a pokazuju se kao:

  • borba za uticaj na donošenje odluka;
  • odbijanje predloga;
  • neprijatna atmosfera;
  • kritikovanje tuđih mišljenja;
  • nepriznavanje tuđih zasluga.

Komunikacijski uzroci su navedeni u 4.2: različito značenje reči, „šum", previše ili premalo komunikacije i pogrešan kanal.

Faze u razvoju konflikta

FazaPonašanje (spolja)Misli i osećanja (iznutra)
1male nesuglasice i nesporazumipercepcija događaja, frustracija
2vidljivo verbalno izazivanjeneprijatne misli i osećanja
3verbalni napadi, vređanjeakcija, težnja ka uništenju
4pretnje i ultimatumitraženje rešenja
5agresivni fizički napadirešenje konflikta
6vidljivi pokušaji da se druga strana uništi–

Kolone su prikazane uporedo radi preglednosti. Ponašajna skala (šest stepeni) opisuje eskalaciju, a skala misli i osećanja (pet koraka) opisuje unutrašnji put od frustracije do rešenja. Upravnik treba da reaguje u prvoj ili drugoj fazi, dok je reč o nesporazumu.

Stilovi ponašanja u konfliktu

Napomena

Pet stilova po Tomas–Kilmanovom modelu. Stil se određuje po dve dimenzije: koliko osoba brine za svoje interese (asertivnost) i koliko brine za tuđe (kooperativnost).

StilBriga za sebe / za drugeKada je primeren
Nadmetanje (takmičenje)visoka / niskahitna situacija, bezbednost (npr. nalog za hitnu intervenciju)
Prilagođavanje (popuštanje)niska / visokapitanje je drugoj strani mnogo važnije, čuva se odnos
Izbegavanjeniska / niskatrivijalno pitanje ili potreba za „hlađenjem"
Kompromissrednja / srednjaobe strane popuštaju delimično, potrebno je brzo rešenje
Saradnja (integracija)visoka / visokavažno pitanje i dugoročan odnos; traži se rešenje „dobitak–dobitak"

Načini rešavanja konflikata

  1. donošenje odluke glasanjem o spornom pitanju;
  2. pregovaranje i dogovaranje između strana;
  3. odricanje od zahteva i ustupci (dobra volja);
  4. nalaženje zajedničkog cilja strana u konfliktu.
Primer

Komšijski spor: stanari prizemlja traže da se bicikli izbace iz hodnika, a stanari sa sprata nemaju gde da ih drže.

  • Konflikt je tek oko zadatka (prostor), ali preti da pređe u konflikt odnosa („oni su uvek protiv nas").
  • Upravnik ne bira stranu (nadmetanje). Traži zajednički cilj (prohodan i bezbedan hodnik, koji je i protivpožarni zahtev) i predlaže rešenje saradnjom: nosač za bicikle u podrumskoj prostoriji.
  • Ako dogovor ne uspe, odluku donosi skupština glasanjem.
Zapamti
  • Konflikt počinje kada jedna strana percipira da druga negativno utiče na nešto njoj važno.
  • Pristupi su tradicionalni (svaki konflikt je loš), međuljudski (prirodan je) i interakcijski (umeren konflikt je koristan).
  • Konflikt može biti funkcionalni ili disfunkcionalni, a po predmetu oko zadatka, odnosa ili procesa. Po učesnicima je interpersonalni ili intrapersonalni.
  • Eskalacija ide od nesuglasica preko vređanja i ultimatuma do pokušaja uništenja. Reagovati rano.
  • Konflikti se rešavaju glasanjem, pregovaranjem, ustupcima i zajedničkim ciljem.

4.11 Vođenje sastanaka

Ko vodi sastanak

  • Sastanak vodi unapred određeno lice ili telo: rukovodilac organizacije, ili se za svaki sastanak bira predsedavajući, odnosno predsedništvo.
  • Unapred se određuje i zapisničar.
Pazi

Na sednici skupštine stambene zajednice ne bira se posebno predsedništvo: po Zakonu o stanovanju i održavanju zgrada (čl. 41) sednicom predsedava upravnik (ili profesionalni upravnik), a zapisnik vodi upravnik ili zapisničar koga on odredi (čl. 46). Pravilo o biranju predsedavajućeg važi za sastanke uopšte, ne za skupštinu SZ.

Priprema sastanka

Tehnička pripremaSadržajna priprema
vremecilj sastanka
mesto i prostorijaproblem
raspored sedenjanačin rada
tehnička pomagalamogućnosti rešavanja
osveženjeizvršioci zadataka
materijalrokovi
kontrolni mehanizam (ko proverava izvršenje)

Šest principa vođenja sastanka

  1. Cilj sastanka.
  2. Agenda: sadržaj i teme (dnevni red).
  3. Priprema: razrada tema, ko je zadužen za šta, administrativna organizacija.
  4. Vreme: određeno za svaku tačku pojedinačno.
  5. Fokus: nepoštovanje agende je neprofesionalno i pokazuje nepoštovanje učesnika.
  6. Upravljanje: sastanak vodi organizator.

Kako voditi sastanak

  • budite uljudni i saslušajte svakoga;
  • držite se teme i usmeravajte na dnevni red;
  • ne prekidajte govornike, ali im ne dajte da odlutaju;
  • neka prevladaju pravila zdravog razuma;
  • ostanite pribrani i ne paničite;
  • vreme i dnevni red istaknite na vreme.

Stilovi vođenja sastanka

Postoje tri stila: diktatorski, konfuzni i demokratski.

Napomena

Kratko objašnjenje stilova:

  • diktatorski: vodi sam, ne dopušta raspravu, odluke su unapred donete;
  • konfuzni: nema strukture ni kontrole, svi govore uglas i ništa se ne zaključi;
  • demokratski: jasna struktura, svako dobija reč, odluke se donose glasanjem ili dogovorom. Ovo je preporučeni stil za skupštinu SZ.

Tok sastanka: tri faze

FazaŠta se radi
1. Uvodpredsedavajući utvrđuje da li postoji kvorum, imenuje zapisničara i druga potrebna tela, predlaže dnevni red i traži da se usvoji
2. Razrada dnevnog redasvaka tačka prolazi kroz tri koraka: izlaganje problema (usmeno ili kroz odštampan materijal), diskusiju (svi učestvuju, usmeno ili pisano) i donošenje zaključka, odnosno odluke o načinu odlučivanja ako je potrebno glasanje
3. Zaključak sastankasažimanje donetih odluka, izvršilaca i rokova, zatvaranje sednice
Pazi

Kvorum nije isto što i većina (ZSOZ, čl. 45):

  • Kvorum je najmanji broj prisutnih (glasova) potreban da bi sednica uopšte mogla da radi i odlučuje.
  • Većina je broj glasova potreban da bi predlog bio usvojen.

Za skupštinu SZ kvorum čini obična većina od ukupnog broja glasova. Ako ga nema, zakazuje se ponovljena sednica (najranije 3, a najkasnije 30 dana kasnije), na kojoj je kvorum 1/3 ukupnog broja glasova.

Vrste glasanja

Opšte se navode tri vrste:

  • aklamacijom („dizanjem ruke");
  • tajnim glasanjem na glasačkim listićima;
  • raspisivanjem referenduma (prihvatanje ili odbacivanje predloga odluke).
Pazi

Aklamacija i dizanje ruke nisu isto. Aklamacija je usvajanje predloga opštim glasnim odobravanjem (usklikom ili aplauzom), bez prebrojavanja glasova. Dizanje ruke je javno glasanje sa prebrojavanjem.

Za skupštinu stambene zajednice:

  • Zakon traži da zapisnik sadrži rezultate glasanja i način glasanja svakog prisutnog člana (čl. 46). Zato se glasa javno, a tajno glasanje nije primereno.
  • „Referendum" ne postoji kao institut ZSOZ. Postoji odlučivanje davanjem pisanih izjava van sednice.
  • Svaki vlasnik posebnog dela ima jedan glas (po posebnom delu, a ne po kvadraturi).
  • Odluke se donose običnom većinom glasova prisutnih, osim u slučajevima za koje je propisana 2/3 ukupnog broja glasova: raspolaganje zajedničkim delovima, poveravanje upravljanja profesionalnom upravniku i uzimanje kredita (čl. 44).

Detalji i izuzeci su u celini 1. PRAVO (M2 Upravljanje).

Zapisnik

  • Zapisnik je beleška koja se vodi za vreme sastanka i dokument o radu skupa.
  • Postoje tri vrste:
    1. zapisnik van upravnog postupka (zapisnik sa sastanka);
    2. zapisnik u upravnom postupku;
    3. zapisnik u prekršajnom postupku. Upravni i prekršajni zapisnik vode nadležni organi.
  • Vodi se na slobodnim listovima koji se po isteku mandata povezuju (koriče) ili u knjizi čije su sve strane unapred numerisane i overene.
Napomena

Zapisnik sa sednice skupštine SZ (ZSOZ, čl. 46):

  • Za uredno sačinjavanje zapisnika odgovoran je upravnik.
  • Zapisnik sadrži: mesto i datum sednice, ime zapisničara, kratak prikaz rasprave po svakoj tački, rezultate glasanja po svakoj tački i način glasanja svakog prisutnog člana.
  • Spisak prisutnih je sastavni deo zapisnika.
  • Potpisuju ga upravnik, zapisničar (ako je određen) i lica koja su učestvovala u radu.
  • Ko ima primedbe, upisuje ih pri potpisivanju. Ako neko odbije da potpiše, to se konstatuje sa razlozima.

Povezivanje listova i overa knjige je dobra praksa, ali nije zakonska obaveza za SZ — čl. 46 ZSOZ ne traži overu knjige zapisnika (vidi celinu Pravo, „Zapisnik").

Skupština SZ: rokovi koje upravnik mora da zna

Napomena

Provereno prema ZSOZ („Sl. glasnik RS" 104/2016 i 9/2020 – dr. zakon); detaljno u celini Pravo:

PraviloSadržaj
Učestalost sednicanajmanje dva puta godišnje, zakazuje upravnik (čl. 41)
Inicijativa vlasnikasvaki vlasnik može tražiti sednicu. Ako je upravnik ne zakaže u roku od 10 dana, vlasnik je može sam zakazati (čl. 41)
Obaveštenjeističe se na vidnom mestu u zajedničkom delu zgrade najmanje 3 dana pre sednice (u hitnim slučajevima i kraće); sadrži dan, čas, mesto i predlog dnevnog reda (čl. 43)
Kvorumviše od polovine ukupnog broja glasova; ponovljena sednica 1/3, u roku od 3 do 30 dana (čl. 45)
Odlučivanjeobična većina prisutnih; 2/3 ukupnog broja glasova za raspolaganje zajedničkim delovima, profesionalnog upravnika i kredit (čl. 44)
Primer

Sednica skupštine po fazama:

  • Priprema: obaveštenje na tabli 7 dana ranije, sa dnevnim redom i prilozima (tri ponude za krov).
  • Uvod: upravnik broji prisutne. Od 24 glasa prisutno je 14, što je više od polovine, pa kvorum postoji. Određuje zapisničara i daje dnevni red na usvajanje.
  • Razrada: za svaku tačku ide izlaganje, pa diskusija (svako dobija reč, uz ograničeno vreme), pa javno glasanje sa upisom glasa svakog prisutnog.
  • Zaključak: upravnik ponavlja odluke, ko ih izvršava i do kada. Zapisnik potpisuju prisutni.
Zapamti
  • Sastanak ima tri faze: uvod, razradu dnevnog reda i zaključak. Razrada svake tačke ima tri koraka: izlaganje, diskusiju i zaključak.
  • Priprema je tehnička (vreme, mesto, materijal) i sadržajna (cilj, problem, izvršioci, rokovi, kontrola).
  • Stilovi vođenja su diktatorski, konfuzni i demokratski. Za skupštinu je preporučen demokratski.
  • Kvorum nije isto što i većina. Za SZ kvorum je više od 1/2 ukupnog broja glasova, a na ponovljenoj sednici 1/3.
  • Na skupštini SZ predsedava upravnik, glasa se javno, a zapisnik beleži glas svakog prisutnog.

4.12 Poslovna komunikacija u praksi upravnika

Teme u ovom odeljku nisu posebno navedene u zvaničnom programu, ali se mogu pojaviti kao potpitanja uz interpersonalnu komunikaciju.

Predstavljanje sebe

Četiri načina na koje predstavljamo sebe drugima (psihološki, kulturološki i sociološki):

  1. kakvi bismo želeli da budemo (sopstvena osobenost u javnosti);
  2. „umanjena", skromna varijanta ličnosti;
  3. pretenciozna, ulepšana varijanta;
  4. kakvi zaista jesmo.

Kako se dobro predstaviti:

  • razmislite kakvu sliku o sebi želite da pokažete (samouveren, obrazovan, vredan);
  • vodite računa o higijeni i urednosti;
  • uspravno držanje, samouveren hod i govor, smireno lice;
  • ime i prezime izgovorite glasno i jasno, ali ne istovremeno sa sagovornikom;
  • ime sagovornika ponovite bar dva puta u toku razgovora;
  • osmeh i kontakt očima;
  • kompliment je dozvoljen ako je profesionalan.
Pazi

U poslovnom odnosu ne daju se komplimenti o fizičkom izgledu. Polno uznemiravanje je krivično delo (Krivični zakonik, čl. 182a). Kompliment treba da se odnosi na rad ili postupak, na primer „Hvala što ste organizovali čišćenje podruma".

Bonton: pojam i norme

  • Bonton je skup dogovorenih normi „uljudnog" ponašanja.
  • Osnovno pravilo: ne čini drugome ono što ne bi želeo da tebi drugi čine, i ponašaj se prema drugima kako želiš da se oni ponašaju prema tebi.
  • Norma je obrazac ponašanja koji je očekivan, propisan i usvojen. Ona je standard i merilo za ocenu ispravnosti ponašanja. Kršenje norme povlači sankcije (kritiku ili kaznu), a poštovanje nagradu (pohvalu ili nagradu).
  • Norme se iskazuju u formi prava („šta imaš pravo") i u formi dužnosti („šta ti je obaveza"). Primer: dužnost je doći na posao u 9 časova, a pravo je pauza tokom radnog dana.
Implicitne normeEksplicitne norme
Prirodapodrazumevaju se, „nepisana pravila" (obične i moralne norme)pisane: propisi, uredbe, pravilnici, zakoni
Primerstarije treba poštovatiZakon o stanovanju i održavanju zgrada, odluka o kućnom redu

Kultura i etika stanovanja: stanari moraju biti svesni da zgradu dele sa drugima. Zato pored nepisanih (moralnih) pravila postoji i propisani kućni red. Isto ponašanje, kao što je bacanje smeća u hodnik ili buka, krši i moralnu normu i pravnu normu kućnog reda. Kultura stanovanja uključuje i održavanje zajedničkih prostorija i okoline.

Međusobno predstavljanje

  • Dve osobe se upoznaju posredstvom treće.
  • Predstavlja se mlađi starijem, muškarac ženi i niži po položaju višem. Onaj ko kasni predstavlja se prisutnima.
  • Navode se ime i prezime i nešto što osobu bliže označava (profesija, funkcija, titula), da bi sagovornici lakše započeli razgovor. I rođake predstavljamo imenom i prezimenom, a ne samo sa „moj brat".

Pozdravljanje i rukovanje

  • Pozdrav je prvi korak u opštenju. Uobičajen oblik je rukovanje, a mogući su i klimanje glavom, mahanje ili dodir.
  • Mlađi uvek prvi pozdravlja starijeg (rečima). Na svaki pozdrav se mora otpozdraviti.
  • Ruku prvi pruža stariji mlađem, žena muškarcu i viši po položaju nižem.
  • Stisak ruke je kratak i čvrst, ali ne preterano, bez drmanja. Uz rukovanje se gleda u oči, uz osmeh i blag naklon. Rukavica se skida.
  • Neprihvatanje pružene ruke je neoprostiva uvreda.
  • Pozdravlja se ljubazno, bez vike preko ulice i bez „hej" ili „halo". Pri pozdravu se ne drži cigareta u ustima ni ruka u džepu.
  • Šešir se skida u zatvorenim prostorijama. Kapa se ne skida pri pozdravu na ulici, ali se skida u javnoj prostoriji.
Napomena

Ne mešati dva pravila. Mlađi prvi pozdravlja rečima, a stariji prvi pruža ruku. U poslovnom okruženju hijerarhija (položaj) po pravilu ima prednost nad polom i godinama. Domaćin sastanka (upravnik) prvi pruža ruku gostima.

Oslovljavanje i vizit-karte

  • Oslovljavanje zavisi od godina, odnosa muškarac–žena i hijerarhije. Koristi se „gospodine" i „gospođo". Muška osoba se prva obraća ženskoj, a mlađa starijoj.
  • Vizit-kartu je obavezno ponuditi. Olakšava upoznavanje i služi kao podsetnik, a titule su na njoj naznačene. Mlađi i niži po rangu prvi daju svoju kartu. Uobičajeno se razmenjuju na početku sastanka.

Ponašanje u liftu, dobrosusedski odnosi i kućni red

  • U lift prve ulaze žene. Ne okreće se nikome leđa, stoji se poluokrenuto. Pri ulasku se kaže „Dobar dan", a pri izlasku „Doviđenja" ili „Prijatno".
  • U liftu se ne zakazuju poslovni sastanci, ne razgovara se o direktorima ni kolegama i ne ispoljava nezadovoljstvo.
  • Ukućane treba pozdravljati na stepeništu i u hodniku.
  • Ne treba ometati komšije glasnom muzikom, bukom na stepeništu ili lupanjem vrata noću.
  • O proslavi u stanu komšije treba unapred obavestiti, posebno one ispod.
  • Kućni ljubimci ne smeju da smetaju lajanjem ili mjaukanjem.
  • Kućni red treba proučiti i primenjivati. Red je upoznati se sa susedima, ali to ne znači održavati česte kontakte.

Komunikacija sa osobama sa invaliditetom

  • Ne izbegavajte rukovanje sa osobom koja ima protezu ili amputiranu ruku.
  • Obraćajte se direktno osobi, a ne pratnji, roditelju ili partneru.
  • Govorite normalno, svakodnevnim izrazima.
  • Ako niste razumeli osobu sa poremećajem govora, zamolite je da ponovi. Ne glumite da ste razumeli.

Teme o kojima se (u poslovnom razgovoru) ne govori

Religija, politika, nacionalna pripadnost, pol, bolest i smrt, seksualni život i lični novac u svim kombinacijama.

Primer

Na sednici stanar počne raspravu o politici i izborima. Upravnik ljubazno, ali odlučno vraća temu: „To ostavimo za neku drugu priliku. Sada je na dnevnom redu tačka 3, fasada."

Poslovno ponašanje i maniri

  • Poslovno ponašanje se zasniva na zakonitosti rada i poslovanja, profesionalnosti, stručnosti, pravičnosti, poštenju, savesnosti i odgovornosti.
  • Međuljudski odnosi značajno utiču na posao. Ljudi radije sarađuju sa onima koji su prijatni i ljubazni, umeju da uspostave kontakt, poštuju integritet drugih i pridržavaju se pravila komunikacije.
  • Poslovni bonton:
    • na posao i sastanke dolazi se tačno;
    • radi se marljivo i pošteno;
    • ne ometaju se drugi u prostoriji, a ne dozvoljava se ni da drugi ometaju;
    • šale i razgovori ostavljaju se za pauzu.
  • Osnovni maniri u kontaktu sa ljudima:
    • ponašanje se prilagođava sagovorniku (kolege, rukovodioci, korisnici usluga, komšije);
    • visok nivo samokontrole emocija;
    • opuštenost, smirenost i pripremljenost;
    • sticanje poverenja;
    • tolerancija, ljubaznost i učtivost.
  • Moto: „Misli složeno, a govori jednostavno" (Niče).

Poslovno odevanje

  • Poslovno odevanje treba da podržava profesionalni imidž. Odeća, obuća i ukrasi treba da budu skladnih boja, jednostavni, neupadljivi, odmereni i umereni.
  • Izbegava se napadna, kratka, previše šarena i ekscentrična odeća. Isto važi za frizuru, nakit i šminku.
ŽeneMuškarci
suknja umerene dužine, bez obzira na moduodelo: sako i pantalone mirnih boja, sa kravatom
bez dubokog izrezapo velikoj vrućini košulja kratkih rukava
zatvorena, čista, udobna i elegantna obuća; leti sa zatvorenim prstimaobuća poželjno tamnih boja
potpetice srednje visine ili niskečarape usklađene sa pantalonama i cipelama, dovoljno duge da pokrivaju nogu
bez farmerki, helanki, vunenih i dezeniranih čarapauredna i čista kosa
nakit sa merom; diskretna šminka; blag parfemizbrijano i negovano lice, dezodorans, blag miris

Pregovaranje

Dve osnovne vrste pregovora: distributivni i integrativni. Većina stvarnih pregovora sadrži elemente obe vrste.

KarakteristikaDistributivniIntegrativni
Ishodjedan dobija, drugi gubiobe strane dobijaju
Motivacijaindividualna koristzajednička i individualna korist
Interesisuprotstavljenirazličiti, ali ne suprotni
Odnosikratkoročnidugoročni i kratkoročni
Broj temajedna (najčešće cena)više tema
Kompromismoguć kao podela razlikemoguć
Rešenjenije kreativnokreativno
Pazi

Kod distributivnih pregovora kompromis jeste moguć: „podela razlike" (npr. sastanak na sredini između tražene i ponuđene cene) je tipičan ishod. Nije moguće samo stvaranje nove vrednosti, jer se deli „fiksni kolač"; integrativni pregovori uvećavaju kolač kombinovanjem više tema.

Vrste pregovaranja prema pristupu:

VrstaIshod
Suparničko (tvrdo)ja dobijam, ti gubiš (W–L)
Mekoja gubim, ti dobijaš (L–W)
Saradničko (principijelno)oba dobijaju (W–W)
Pozicionoja dobijam, ti gubiš (W–L); svako tvrdo brani svoju poziciju
Fiktivno (špijunsko)nema stvarne namere dogovora; cilj je prikupiti informacije
Napomena

Principijelno pregovaranje (Fišer i Juri, Harvard). Četiri principa:

  1. odvojiti ljude od problema;
  2. usredsrediti se na interese, a ne na pozicije;
  3. smisliti više opcija na obostranu korist;
  4. insistirati na objektivnim kriterijumima (tržišna cena, propis, mišljenje stručnjaka).

Uz to treba unapred znati BATNA, odnosno najbolju alternativu ako do dogovora ne dođe.

Primer

Upravnik pregovara sa firmom za održavanje lifta. Distributivno bi se cenjkao samo oko mesečne cene. Integrativno uključuje više tema: cena, rok dolaska na intervenciju, broj besplatnih izlazaka i trajanje ugovora. Firma dobija dvogodišnji ugovor, a zgrada nižu cenu i odziv za 2 sata. Obe strane su na dobitku.

Teški sagovornici

Tipovi „teških ljudi":

  • tenk;
  • snajper;
  • sveznalica;
  • onaj što misli da sve zna;
  • granata;
  • „da" osoba;
  • „možda" osoba;
  • „ništa" osoba;
  • „ne" osoba;
  • osoba koja se prenemaže (kukač);
  • entuzijasta;
  • optimista.
Napomena

Ovi tipovi potiču iz knjige Brinkmana i Kiršnera „Kako izaći na kraj sa ljudima koje ne podnosite". Ukratko, standardne preporuke:

TipPonašanjeKako postupiti
Tenkotvoreno napada, gazine uzmicati i ne kontranapadati; prekinuti ga ponavljanjem imena, sažeti suštinu i preusmeriti na cilj
Snajperpodbada, ironiše, napada iz zasedarazotkriti ga mirnim pitanjem: „Šta ste time tačno hteli da kažete?"
Granataiznenadno „eksplodira"mirno preuzeti kontrolu, pokazati da ga čujete, dati predah
Sveznalicazaista zna, ali ne trpi druga mišljenjabiti pripremljen, priznati njegovo znanje, uvoditi ideje kroz pitanja
Misli da sve znablefiradati mu priliku da sačuva obraz, pa izneti tačne činjenice
„Da" osobasvima obeća, ništa ne uradistvoriti sigurnost da sme da kaže „ne", konkretno planirati obaveze i rokove
„Možda" osobaodlaže odlukupomoći joj da odluči, ponuditi jasne kriterijume
„Ništa" osobaćuti, ne daje povratnu informacijuotvorena pitanja i strpljivo čekanje odgovora
„Ne" osobasve vidi crnopustiti je da iznese primedbe i koristiti ih kao proveru plana
Kukač (prenemaže se)stalno se žalisaslušati glavne tačke, prekinuti i pitati: „Šta predlažete?"
Primer

„Snajper" na sednici dobacuje: „Ma, znamo mi gde idu naše pare…" Upravnik ne ignoriše i ne vređa. Mirno pita: „Da li tvrdite da je nešto nenamenski potrošeno? Ovde je izvod sa računa zgrade, pogledajmo zajedno." Prikrivena insinuacija postaje proverljiva tvrdnja.

Osobine dobrog i lošeg upravnika

Karakteristike dobrog upravnikaNegativne osobine upravnika
sposobnost: potrebno iskustvo i znanjepreterana agresivnost
ljubaznost: poštovanje i razumevanjeprepotencija
verodostojnost: dostojan poverenjaloši maniri
pouzdanost: dosledno i tačno izvršava zadatkeindiferentnost
pristupačnost: brzo reaguje na probleme i zahteve stanaraneodgovarajuće ponašanje
sposobnost saopštavanja: razume komitente i zna da izađe na kraj sa njimapredrasude i netolerancija
nedostatak inicijative
loše planiranje i izvršavanje
nedostatak znanja i volje za učenjem
nedostatak tržišnog razmišljanja

Koraci poslovnog susreta

Sedam koraka:

  1. upoznavanje;
  2. razmena mesta sedenja;
  3. razmena vizit-karata;
  4. predstavljanje;
  5. prva prezentacija svoje usluge;
  6. ponuda za zaključenje ugovora;
  7. zaključivanje ugovora.

To je ujedno redosled kojim profesionalni upravnik nastupa pred novom zgradom.

Zapamti
  • Bonton je skup dogovorenih normi uljudnog ponašanja. Zlatno pravilo: ne čini drugome ono što ne želiš sebi.
  • Norme mogu biti implicitne (nepisane) ili eksplicitne (propisi), a iskazuju se kao prava ili dužnosti.
  • Predstavlja se mlađi starijem, muškarac ženi i niži višem. Ruku pruža stariji, žena ili viši. Mlađi prvi pozdravlja.
  • Teme koje se izbegavaju: religija, politika, nacija, pol, bolest i smrt, seks, lični novac.
  • Pregovori su distributivni (fiksni kolač, jedan dobija) ili integrativni (više tema, oba dobijaju).
  • Dobar upravnik je sposoban, ljubazan, verodostojan, pouzdan, pristupačan i ume da saopšti.

Pitanja za proveru

  1. Šta znači reč komunikacija i kako se definiše? — Od latinskog communicare, „saopštiti". To je proces prenošenja poruke od pošiljaoca ka primaocu, odnosno emitovanja i primanja znakova koji imaju značenje za obe strane.
  2. Navedite karakteristike komunikacije. — Kontinualna, dinamična, interaktivna, nepovratna, koordinira odnose sa okruženjem i povezana je sa kulturom.
  3. Može li se komunikacija izbeći? — Ne. Ako se dve ili više osoba vide, komunikacija se odvija. I ćutanje nosi poruku.
  4. Koji su elementi strukture komunikacijskog procesa? — Osnovni model: izvor, poruka i odredište. Potpun model dodaje kodiranje, kanal, dekodiranje, povratnu spregu i šum.
  5. Šta je šum i navedite barijere efikasne komunikacije. — Šum je sve što ometa prenos poruke. Barijere su razlika u znanju, nejednako razumevanje pojmova, neadekvatno mesto ili vreme, predrasude i emocije.
  6. Koja je osnovna podela komunikacije i koji su tipovi po broju učesnika? — Verbalna i neverbalna (odnosno direktna i indirektna). Po broju učesnika: intrapersonalna, interpersonalna, grupna i masovna.
  7. Šta je intrapersonalna komunikacija? — Komunikacija sa samim sobom (razmišljanje, rešavanje problema, dnevnik). Ista osoba je i pošiljalac i primalac.
  8. Koje su dve osnovne verbalne veštine i dva principa u govoru? — Govorenje (govor i pisanje) i slušanje (slušanje i čitanje). Principi su šta reći (suština) i kako reći (razgovetno, jasno, prijatno, jednostavno).
  9. Koje četiri strategije se koriste sa ljutitim sagovornikom? — Projekcija, priznavanje greške, usmeravanje na konkretan postupak i odlaganje rasprave.
  10. Koja su tri stila komunikacije i čime se razlikuju? — Pasivni stavlja tuđe potrebe ispred svojih, agresivni svoje ispred tuđih, a asertivni drži ravnotežu između svojih i tuđih potreba.
  11. Definišite asertivnost. — Izražavanje misli, osećanja i uverenja na direktan, iskren i socijalno adekvatan način, uz uvažavanje prava drugih (Lange i Jakubowski, 1976).
  12. Koje su komunikološke poruke tri stila? — Pasivni: „Ja ne vredim, ti vrediš". Asertivni: „Ja vredim, ti vrediš". Agresivni: „Ja vredim, ti ne vrediš".
  13. Kako se ponaša pasivno-agresivni tip? — U konfliktu je pasivan, a posle gunđa, daje primedbe, koristi ironiju i sarkazam i igra žrtvu.
  14. Navedite kanale neverbalne komunikacije. — Držanje i pokreti tela, mimika, pogled, osmeh, gestovi i dodir, spoljašnji izgled, govorno ponašanje (ton, brzina, jačina) i prostor (zone).
  15. Šta znači pravilo 55/38/7 i koje je njegovo ograničenje? — Izgled i govor tela 55%, način govora 38%, reči 7%. Važi samo za izražavanje osećanja i stavova kada se reči i neverbalni signali ne slažu (Mehrabian), a ne za svaku komunikaciju.
  16. Koje su zone ličnog prostora? — Blisko intimna (do 15 cm), intimna (do 45 cm), lična (45–120 cm), društvena (1,2–3,6 m) i javna (preko 3,6 m).
  17. Zašto slušanje zahteva napor i šta je aktivno slušanje? — Govorimo 120–150 reči u minuti, a mislimo 600–800, pa misli lutaju. Aktivno slušanje znači prestati pričati, pokazati interes, ukloniti ometanja, saosećati, biti strpljiv, kontrolisati narav i postavljati pitanja.
  18. Navedite tipove lošeg slušaoca. — Mislilac, čitač misli, filteraš, svađalica, sanjar, pomiritelj i izbacivač.
  19. Šta je grupa i koliki je optimalan broj članova? — Više od dve jedinke u interakciji radi zajedničkog cilja. Male grupe imaju 3–15 članova, a najdelotvornije su grupe od 5 ili 7 (neparan broj).
  20. Koje su karakteristike strukturirane grupe? — Zajednički cilj, interakcija, podela uloga, sistem pravila i svest o pripadnosti.
  21. Koje uloge članovi imaju u grupi? — Orijentisane ka zadatku (koordinator, tražilac informacija), socijalne (harmonizer, bodrilac, pregovarač) i individualističke (agresor, bloker, dominator).
  22. Šta je socijalni uticaj i koji faktori utiču na grupno odlučivanje? — Uticaj drugih na ponašanje, stavove, osećanja i motivaciju pojedinca. Faktori su vezani za zadatak, za sastav grupe (homogenost ili heterogenost) i za stil rukovođenja (demokratski ili autokratski).
  23. Definišite konflikt i navedite pristupe konfliktu. — Proces koji počinje kada jedna strana percipira da druga negativno utiče na nešto njoj važno. Pristupi su tradicionalni (svaki konflikt je loš), međuljudski (prirodan je i nekad koristan) i interakcijski (umeren konflikt podstiče rad).
  24. Koji su oblici konflikta prema predmetu? — Konflikt oko zadatka, oko odnosa i oko procesa. Svaki od njih može biti funkcionalan ili disfunkcionalan.
  25. Navedite faze eskalacije konflikta. — Nesuglasice, verbalno izazivanje, vređanje, pretnje i ultimatumi, fizički napadi i pokušaj uništenja druge strane.
  26. Kako se rešavaju konflikti? — Glasanjem, pregovaranjem i dogovaranjem, ustupcima i nalaženjem zajedničkog cilja. Po stilovima: nadmetanje, prilagođavanje, izbegavanje, kompromis i saradnja.
  27. Koje su faze sastanka i kako se razrađuje tačka dnevnog reda? — Uvod, razrada dnevnog reda i zaključak. Svaka tačka ima izlaganje, diskusiju i donošenje zaključka.
  28. Šta je kvorum i koliki je za skupštinu SZ? — Najmanji broj prisutnih glasova potreban da sednica može da radi i odlučuje, što nije isto što i većina za usvajanje. Za SZ je to više od polovine ukupnog broja glasova, a na ponovljenoj sednici 1/3 (ZSOZ, čl. 45).
  29. Ko predsedava sednicom skupštine SZ i šta sadrži zapisnik? — Predsedava upravnik. Zapisnik sadrži mesto i datum, zapisničara, prikaz rasprave, rezultate glasanja i način glasanja svakog prisutnog, uz spisak prisutnih. Potpisuju ga upravnik, zapisničar i učesnici (ZSOZ, čl. 46).
  30. Koja je razlika između distributivnih i integrativnih pregovora? — Distributivni: jedna tema, suprotstavljeni interesi, „fiksni kolač", jedan dobija a drugi gubi. Integrativni: više tema, različiti ali ne suprotni interesi, kreativno rešenje u kome obe strane dobijaju.