4. KOMUNIKACIJA
Četvrta oblast ispita proverava da li upravnik ume da razgovara sa stanarima, vodi sednicu skupštine, smiruje sporove i nastupa profesionalno. Redosled tema prati zvanični program (Pravilnik, „Sl. glasnik RS" 41/2017, Prilog 1). Na kraju je poseban odeljak o poslovnoj komunikaciji u praksi upravnika: bonton, predstavljanje, pregovaranje, teški sagovornici i osobine upravnika.
4.1 Osnovni pojmovi komunikacije
Pojam i definicija
- Reč komunikacija potiče od latinskog communicare, što znači „saopštiti, učiniti zajedničkim".
- Komunikacija je osnovna ljudska potreba i aktivnost. Obuhvata sposobnost slanja i primanja informacija, kao i prenošenja i razumevanja tuđih misli, osećanja i stavova.
- Komunikacija je proces prenošenja poruke od pošiljaoca ka primaocu.
- Šira definicija: komunikacija je proces emitovanja i primanja znakova koji imaju određeno značenje i za pošiljaoca i za primaoca.
- Komunikaciju čine reči, glas, ton i neverbalni signali.
- Istorijski redosled: prvo su nastali gestikulacija i mimika, zatim usmeni govor, a mnogo kasnije pisanje.
Poznata izreka: „Ja znam šta govorim, ali ne znam šta ti čuješ i vidiš." Poruka nije ono što je pošiljalac rekao, nego ono što je primalac razumeo.
Karakteristike komunikacije
| Karakteristika | Značenje |
|---|---|
| Kontinualna | odvija se neprekidno |
| Dinamična | stalno se menja tokom razgovora |
| Interaktivna | učesnici utiču jedni na druge |
| Nepovratna | izgovorena reč ne može da se povuče |
| Koordinira odnose | kroz nju usklađujemo odnose sa okruženjem |
| Povezana sa kulturom | značenja reči i gestova zavise od kulture |
Komunikaciju nije moguće izbeći
- Ako se dve ili više osoba mogu videti, komunikaciju nije moguće izbeći. I ćutanje, okretanje glave ili neodgovaranje na poruku nose značenje.
Upravnik ne odgovori na mejl stanara o curenju krova. Stanar to tumači kao poruku „ne zanima me". Neodgovaranje je takođe komunikacija, i to obično loša.
Značaj izrečenog i komunikator
- Izreka „Nije važno šta, nego ko govori" pokazuje da u zajednici dominantnu ulogu ima rukovodilac, odnosno upravnik zgrade.
- Informacija dobija na težini kada je saopšti „prvi čovek" zajednice.
- Negovanje usmenog izlaganja jedan je od prioritetnih zadataka profesionalnog upravnika.
- Komunikator (prenosilac poruke) može biti jedinka, tim ili organizacija.
Kada upravnik lično na sednici objasni zašto se povećava iznos za tekuće održavanje, stanari to prihvataju lakše nego isti tekst zalepljen na oglasnu tablu bez potpisa.
- Communicare znači „saopštiti". Komunikacija je proces prenošenja poruke od pošiljaoca ka primaocu.
- Komunikacija je kontinualna, dinamična, interaktivna, nepovratna i kulturno uslovljena.
- Kada se ljudi vide, komunikaciju nije moguće izbeći.
- Upravnik je „prvi čovek" zgrade, pa njegove reči imaju posebnu težinu.
4.2 Struktura komunikativnog procesa
Tri osnovna elementa
Komunikacija je proces kretanja poruke od pošiljaoca ka primaocu i ima tri elementa:
- Izvor: pojedinac koji govori, piše, crta ili gestikulira; može biti i organizacija ili novine.
- Poruka: slovo, reč, znak na papiru, zvuk, mahanje rukom, zagrljaj.
- Odredište (prijemnik): pojedinac koji sluša, gleda ili čita; može biti i grupa ili publika.
Prošireni (standardni udžbenički) model. Model sa tri elementa je pojednostavljen. Prošireni model procesa (Šenon i Viver, uz povratnu spregu) sadrži:
- pošiljaoca (izvor), koji ima ideju;
- kodiranje, odnosno pretvaranje ideje u znakove (reči, gestove, tekst);
- poruku;
- kanal (medij): govor licem u lice, telefon, mejl, oglasna tabla, Viber;
- dekodiranje, odnosno tumačenje znakova kod primaoca;
- primaoca;
- povratnu spregu (fidbek), odnosno reakciju primaoca po kojoj pošiljalac vidi da li je shvaćen;
- šum: sve što ometa prenos (buka, nejasne reči, predrasude, emocije);
- kontekst: vreme, mesto, odnos učesnika i kultura.
Laswelova formula sažima proces pitanjima: Ko? Šta kaže? Kojim kanalom? Kome? Sa kakvim efektom?
Barijere i „šum" u komunikaciji
Barijere za efikasnu komunikaciju:
- nesrazmera u znanju i sposobnostima učesnika;
- nejednako razumevanje pojmova;
- neadekvatno mesto ili vreme za komunikaciju;
- predrasude i emocije.
Komunikacijski uzroci nesporazuma i konflikta:
- različito značenje reči i nesporazumi;
- nedovoljna razmena informacija;
- „šum" u komunikaciji;
- previše ili premalo komunikacije;
- pogrešan izbor komunikacijskog kanala;
- loša priprema pregovaranja.
Uputstvo za bolju komunikaciju
Pre komunikacije postavite sebi četiri pitanja:
- Šta želim da postignem svojom porukom?
- S obzirom na to ko je primalac, kojim rečima i kojim kanalom poruku najbolje preneti?
- Da li sam ja prava osoba za tu poruku ili bi to neko drugi učinio bolje?
- Da li će primalac pružiti otpor poruci i šta tada mogu da uradim?
Isključenje vode zbog radova na vertikali: obaveštenje na oglasnoj tabli (kanal) stigne do onih koji prolaze ulazom, ali ne i do stanara koji je na putu. Dodatna poruka na Viber grupi i provera da li je svaki stan obavešten (povratna sprega) smanjuju šum i žalbe.
- Osnovni model ima tri elementa: izvor, poruka, odredište.
- Potpun model dodaje kodiranje, kanal, dekodiranje, povratnu spregu i šum.
- Bez povratne sprege pošiljalac ne zna da li je shvaćen.
- Barijere su: razlika u znanju, nejednako razumevanje pojmova, loše mesto ili vreme, predrasude i emocije.
4.3 Tipovi i vrste komunikacije
Vrste komunikacije
- Osnovna podela: verbalna i neverbalna komunikacija.
- Po načinu prenosa:
- Direktna, koja može biti neverbalna, verbalna (usmena) ili pisana.
- Indirektna, koja ide preko posrednika.
Verbalna komunikacija
- Verbalna komunikacija je komuniciranje rečima, usmeno ili pisano.
- Recept za uspeh: prave reči, na pravi način, u pravom trenutku.
- Dve osnovne komunikacijske veštine:
- govorenje, u koje spadaju govor i pisanje;
- slušanje, u koje spadaju slušanje i čitanje.
- Dva principa u govoru:
- Šta reći: tema, sadržaj poruke, suština.
- Kako reći: razgovetno, jasno, prijatno, jednostavno.
Izbor reči zavisi od toga s kim razgovaramo, kakva je naša uloga, koja je tema i šta je cilj razgovora. Probleme u razumevanju izazivaju:
- tehnički žargon i stručni izrazi;
- dvosmisleni izrazi;
- neodređeni i nejasni izrazi.
Neugodne reakcije izazivaju psovke i nepristojni izrazi, pa reči treba birati imajući u vidu moguće posledice.
Upravnik kaže stanaru: „Ide sanacija hidroizolacije ravnog krova po predmeru, investiciono." Starija stanarka ne razume ništa. Bolje je: „Popravljamo krov da ne prokišnjava. Radovi traju dve nedelje, a plaćaju se iz para zgrade za veće popravke."
Tipovi komunikacije prema broju učesnika
| Tip | Ko učestvuje | Primer |
|---|---|---|
| Intrapersonalna | ista osoba je i pošiljalac i primalac (razmišljanje, rešavanje problema, pisanje dnevnika); odvija se neprestano, čak i u snu | upravnik pre sednice u sebi razmišlja kako da odgovori na očekivane primedbe |
| Interpersonalna | najmanje dve osobe: licem u lice, telefonom, preko interneta (Skajp, Viber) | razgovor sa stanarom koji prijavljuje kvar |
| Grupna | članovi jedne grupe ili više grupa | sednica skupštine stambene zajednice |
| Masovna | ogroman, često neograničen broj učesnika, bez razlike u statusu; ide preko medija i društvenih mreža | objava na portalu ili društvenoj mreži koju vide svi |
- Osnovna podela je na verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Po prenosu postoje direktna i indirektna.
- Četiri tipa su: intrapersonalna, interpersonalna, grupna i masovna.
- Verbalne veštine su govorenje (govor i pisanje) i slušanje (slušanje i čitanje).
- Pravilo je: prave reči, na pravi način, u pravom trenutku. Žargon i dvosmislenost treba izbegavati.
4.4 Interpersonalna komunikacija i stilovi komunikacije
Interpersonalna komunikacija
- Interpersonalna komunikacija je komunikacija najmanje dve osobe, licem u lice, telefonom ili preko interneta.
- To je najčešći oblik u poslu upravnika: prijave kvarova, žalbe, dogovori sa izvođačima.
Kako se nositi sa ljutitim sagovornikom: četiri strategije
| Strategija | Primer rečenice |
|---|---|
| Projekcija (imenovanje uzroka ljutnje) | „Ljutite se jer mislite da nisam uradio ono što ste očekivali." |
| Priznavanje greške | „U pravu ste, kasnio sam sa odgovorom." |
| Usmeravanje na konkretan postupak | „Recite mi tačno šta sam uradio što vas je toliko naljutilo." |
| Odlaganje rasprave | „Čujem šta mi govorite. Treba mi malo vremena da u miru razmislim." |
Stanar viče u ulazu jer lift ne radi treći dan. Upravnik prvo prizna („U pravu ste, predugo traje."), zatim usmeri razgovor na konkretno („Kada ste prijavili kvar i kome?") i tek onda objasni da se čeka rezervni deo.
Stilovi komunikacije: pasivni, asertivni i agresivni
Stil se određuje po tome čije potrebe osoba stavlja na prvo mesto:
- pasivnost: potrebe drugih ispred svojih;
- asertivnost: ravnoteža između svojih i tuđih potreba;
- agresivnost: svoje potrebe ispred tuđih.
| Pasivni | Asertivni | Agresivni | |
|---|---|---|---|
| Suština | indirektnost, izbegavanje konflikta, skrivanje osećanja i mišljenja | jasno i otvoreno saopštavanje stavova i osećanja uz poštovanje tuđih; blagovremena povratna informacija | ponižavanje, dominacija, napad, kontrola nad drugima |
| Osećanja i mišljenja | ne iskazuje ih iskreno i direktno | iskazuje ih iskreno i direktno | iskazuje ih neadekvatno |
| Tipično ponašanje | stalno se izvinjava, popušta pred zahtevima, pušta druge da odlučuju | bori se za svoja prava, poštuje ličnost i prava drugih, odlučuje za sebe, preuzima inicijativu | stalno zahteva, okrivljuje i naređuje; povišen ton, bes, pretnje; traži krivca umesto rešenja |
| Odluke | dopušta da drugi odlučuju | odlučuje za sebe | odlučuje za sebe i za druge |
| Slika o sebi | nisko samopoštovanje, nedostatak samopouzdanja | prikladna slika o sebi, visoko samopoštovanje | ciljeve postiže na račun drugih, iskorišćava druge |
| Odgovornost | oseća se povređeno, nezadovoljno i anksiozno zbog sopstvenog ponašanja; dopušta da ga iskorišćavaju | preuzima odgovornost za svoja dela | ne preuzima odgovornost |
| Učinak na sagovornika | nerazumevanje, ljutnja, nema promene ponašanja | osećaj informisanosti i uvaženosti, pozitivne promene u ponašanju i stavu | osećaj poniženosti, strah, potreba za odbranom |
| Poruka | „Ja ne vredim, ti vrediš." | „Ja vredim, ti vrediš." | „Ja vredim, ti ne vrediš." |
Pasivni komunikatori se povlače pred prilikom da kažu šta misle, lako odustaju od svojih potreba, izbegavaju konflikt po svaku cenu i plaše se ljutnje i odbacivanja od strane važnih ili nadređenih osoba.
Agresivni komunikatori umeju da se zauzmu za sebe i traže svoja prava, ali na način koji ugrožava druge. Jači im je poriv za dominacijom nego za ostvarenjem prava, a svojim nastupom izazivaju pasivnost i povlačenje drugih.
Pasivno-agresivni tip
- U samom konfliktu je pasivan. Kad tenzija prođe, reaguje nekonstruktivno: gunđa i daje primedbe.
- Uvek je u ulozi žrtve i to ističe, negodujući zbog nepravde koju nije ni pokušao da spreči.
- Koristi ironiju, sarkazam i zajedljive komentare.
Asertivnost
- Engleski to assert znači „izjaviti, izneti mišljenje, braniti". Pridev assertive znači „samosvestan, samopouzdan".
- Definicija (Lange i Jakubowski, 1976): asertivnost je izražavanje misli, osećanja i uverenja na direktan, iskren i socijalno adekvatan način, uz uvažavanje prava drugih ljudi.
- Asertivna komunikacija se naziva i beskonfliktna komunikacija.
- Asertivni komunikator je jasan, sluša, pita, argumentovano iznosi mišljenje, upravlja razgovorom i svojim osećanjima, a verbalna i neverbalna komunikacija su mu usklađene.
Asertivnost znači jednakost. Osnovna asertivna prava:
- osnovna prava svih ljudi su jednaka;
- svako ima pravo da promeni mišljenje;
- svako ima pravo da pogreši i da ispravi grešku;
- svako je odgovoran za svoje postupke i svoje reakcije na druge;
- svako slobodno misli, bira i odlučuje o sebi;
- slaganje sa drugima nije neophodno, a nekad nije ni moguće;
- niko nije odgovoran za ponašanje drugih ljudi.
Praktična asertivna tehnika je „ja-poruka": opis ponašanja, zatim moje osećanje ili posledica, pa zahtev. Na primer: „Kada se kesa sa smećem ostavi ispred lifta (ponašanje), u ulazu se širi neprijatan miris i dolaze bubašvabe (posledica). Molim da se smeće odnosi direktno u kontejner (zahtev)." Ja-poruka napada problem, a ne osobu.
Stanar na sednici traži da upravnik „odmah" angažuje njegovog poznanika kao izvođača.
- Pasivno: „Dobro, kako vi kažete."
- Agresivno: „Nećete vi meni govoriti koga da zovem!"
- Asertivno: „Razumem da imate poverenja u tog majstora. Po pravilu prikupljamo najmanje tri ponude. Pošaljite mi njegovu ponudu do petka i biće razmatrana ravnopravno sa ostalima."
- Pasivni stavlja tuđe potrebe ispred svojih, agresivni svoje ispred tuđih, a asertivni drži ravnotežu.
- Poruke stilova su: pasivni „ja ne vredim, ti vrediš", asertivni „ja vredim, ti vrediš", agresivni „ja vredim, ti ne vrediš".
- Asertivnost je direktno, iskreno i socijalno adekvatno izražavanje uz uvažavanje prava drugih (Lange i Jakubowski, 1976).
- Pasivno-agresivni je pasivan u sukobu, a kasnije gunđa i igra žrtvu.
- Sa ljutitim sagovornikom koriste se četiri strategije: projekcija, priznavanje greške, usmeravanje na konkretan postupak i odlaganje rasprave.
4.5 Neverbalna komunikacija
Pojam i kanali
- Neverbalna komunikacija je prenošenje poruka bez reči, telom, izgledom, pogledom, glasom i prostorom. Telo prenosi poruke skoro istom snagom kao reči, a ponekad i jače.
- Kako sve komuniciramo neverbalno:
- ponašanjem tela: držanje, usmerenost tela, telesni stav, mimika čela i obrva;
- spoljašnošću: odevanje, uređenost, negovanost;
- očnim kontaktom: pogled, širenje i sužavanje zenica, treptanje;
- osmehom, koji je poziv na komunikaciju;
- gestovima i dodirom: govor ruku, rukovanje, fizički kontakt;
- govornim ponašanjem: brzina, ritam, jačina, artikulacija;
- pokazivanjem poštovanja, odnosno slušanjem sagovornika.
- Neverbalni znaci govora tela su izraz lica, kontakt očima i veličina zenica, pokreti glave, pokreti ruku i položaj tela.
Stručni nazivi kanala: kinezika (pokreti tela i gestovi), okulezika (pogled), proksemika (prostor i rastojanje), haptika (dodir), paralingvistika (ton, brzina i jačina glasa), hronemika (odnos prema vremenu, na primer tačnost) i fizički izgled.
Kako nas drugi vide
Uobičajeno se navodi:
- kako izgledamo (neverbalno): 55%;
- kako nešto kažemo: 38%;
- šta kažemo: 7%;
- šta i kako radimo, odnosno vrsta, kvalitet i rezultati rada: „100%". To je poruka da na kraju odlučuju dela.
Pravilo 55/38/7 (Mehrabijan, 1967) važi samo kad se izražavaju osećanja i stavovi (dopadanje ili nedopadanje) i kad se reči i neverbalni signali ne slažu — tada primalac više veruje tonu i izrazu lica. Ne važi za svaku komunikaciju: kod prenošenja činjenica (iznos rate, datum radova) presudan je sadržaj reči.
Svesni i nesvesni pokreti
- Svesni pokreti su kontrolisani ili uvežbani: osmeh, pogled, naklon. Treba ih vežbati dok ne postanu prirodni.
- Nesvesni pokreti su oni koje ne kontrolišemo i koji često odaju stvarno stanje.
Uobičajena tumačenja:
| Signal | Tumačenje |
|---|---|
| lupkanje olovkom, češkanje, popravljanje kravate, gledanje na sat | nervoza |
| otvorene ruke okrenute ka sagovorniku | sigurnost u sebe |
| prekrštene ruke, spuštena ramena | zbunjenost ili nezadovoljstvo |
| trljanje brade ili kose, skidanje naočara | razmišljanje, uzimanje „tajm-auta" |
| palčevi van džepova, autoritativno spuštanje dlana | samouverenost |
| gladenje grla, lomljenje prstiju, nakašljavanje, mrmljanje, češanje uva | nervoza i nesigurnost |
| dlanovi na grudima, dodir, približavanje otvorenih dlanova | prihvatanje vašeg stava |
| trljanje dlanova, ukršteni prsti | očekivanje |
Tvrdnja da onaj ko laže „brže trepće i gleda u stranu, u 70% slučajeva desno" nema naučnu potvrdu: istraživanja nisu našla pouzdan neverbalni znak laganja, a ideja iz NLP-a da pogled udesno otkriva laž eksperimentalno je opovrgnuta. Gestovi se tumače u skupu i u kontekstu, nikada pojedinačno (prekrštene ruke mogu značiti i da je osobi hladno).
Zone ličnog prostora (proksemika)
Oko čoveka postoji pet zona: blisko intimnu, intimnu, ličnu, društvenu i javnu.
Približna rastojanja po E. T. Holu (za evropsku i severnoameričku kulturu)
| Zona | Rastojanje | Ko ulazi |
|---|---|---|
| Blisko intimna | do 15 cm | najbliži (partner, dete) |
| Intimna | 15–45 cm | porodica, bliski prijatelji |
| Lična | 45–120 cm | razgovor sa poznanicima, kolegama |
| Društvena | 1,2–3,6 m | poslovni razgovor, stranka kod upravnika |
| Javna | preko 3,6 m | obraćanje grupi, sednica |
Rezime: verbalna komunikacija + neverbalna komunikacija = uspešna komunikacija.
Na sednici upravnik govori „Otvoren sam za sve predloge", a stoji prekrštenih ruku i gleda u telefon. Stanari veruju telu, a ne rečima. Bolje je da stoji okrenut sali, otvorenih dlanova, gleda govornika i pravi beleške.
- Neverbalno komuniciramo telom, izgledom, pogledom, osmehom, gestovima, glasom i prostorom.
- Pravilo 55/38/7 (Mehrabian) važi samo za osećanja i stavove kada se reči i telo ne slažu.
- Gestovi se tumače u skupu i kontekstu. Nema pouzdanog „znaka laži".
- Pet zona prostora su blisko intimna, intimna, lična, društvena i javna.
- Verbalna i neverbalna komunikacija zajedno daju uspešnu komunikaciju.
4.6 Slušanje kao veština komunikacije
Zašto je slušanje teško
- Slušanje je jedna od dve osnovne komunikacijske veštine (druga je govorenje).
- Prosečan čovek izgovori 120–150 reči u minuti, a misli brzinom od oko 600–800 reči. Taj višak kapaciteta omogućava da mislima odlutamo dok drugi govori. Otuda pravilo: misliti brže nego što se govori, ali taj višak koristiti za pažnju, a ne za lutanje.
- Jezik je posrednik između misli i zvuka i osnovno sredstvo sporazumevanja. Ista reč može različito da se shvati, na primer „instrumenti" muzički ili geodetski.
Greške u slušanju nastaju zbog različitog značenja reči, nesporazuma, nedovoljne razmene informacija i pogrešnog izbora kanala.
Zašto ne čujemo druge: sedam tipova lošeg slušaoca
| Tip | Šta radi |
|---|---|
| Mislilac | razmišlja „šta on zaista misli ili oseća" i zato malo čuje |
| Čitač misli | unapred zna „šta će sledeće reći" |
| Filteraš | sluša selektivno, čuje samo ono što želi |
| Svađalica | čuje, ali odmah omalovažava ili podcenjuje |
| Sanjar | misli mu lutaju |
| Pomiritelj | slaže se sa svime da bi bio pristojan ili izbegao sukob |
| Izbacivač | brzo menja temu, pokazuje nezainteresovanost |
Aktivno slušanje
Pravila aktivnog slušanja:
- prestanite da pričate (najvažnije pravilo);
- pokažite da želite da slušate;
- uklonite uzroke nepažnje (telefon, buka);
- saosećajte sa sagovornikom;
- budite strpljivi;
- kontrolišite svoju narav;
- budite pažljivi sa kritikom i argumentima;
- postavljajte pitanja.
Šta nije aktivno slušanje:
- glumljenje pažnje dok su misli negde drugde;
- slušanje samo dela informacija ili samo onoga što nas zanima;
- slušanje sa potrebom da se branimo ili napadamo;
- izbegavanje pogleda sagovornika.
Slušanje može biti aktivno ili pasivno, a slušanje je istovremeno i način pokazivanja poštovanja prema sagovorniku.
Standardne definicije.
- Slušanje nije isto što i čujenje. Čujenje je fiziološki prijem zvuka, a slušanje je svesan proces razumevanja i tumačenja.
- Faze slušanja: primanje, razumevanje, pamćenje, procenjivanje i reagovanje (povratna informacija).
- Tehnike aktivnog slušanja:
- parafraziranje: svojim rečima ponoviti suštinu („Ako sam dobro razumeo, voda curi samo kad pada kiša?");
- refleksija osećanja: „Vidim da ste zbog ovoga veoma uznemireni.";
- rezimiranje: sažetak na kraju razgovora;
- otvorena pitanja (šta, kako, kada) za prikupljanje informacija i zatvorena pitanja (da ili ne) za potvrdu;
- neverbalni znaci pažnje: klimanje, pogled, okrenutost ka sagovorniku.
Stanarka se žali na buku iz stana iznad. Upravnik ne prekida i ne kaže odmah „to nije moja nadležnost". Pita: „Kada se buka javlja, u koje doba?", pa parafrazira: „Znači, svake noći posle 23 h, oko sat vremena?" Tek tada objašnjava korake: kućni red, razgovor sa komšijom, a po potrebi i komunalna milicija.
- Govorimo 120–150 reči u minuti, a mislimo 600–800. Višak treba koristiti za pažnju.
- Prvo pravilo aktivnog slušanja je: prestanite da pričate.
- Sedam loših slušalaca su: mislilac, čitač misli, filteraš, svađalica, sanjar, pomiritelj i izbacivač.
- Tehnike su parafraziranje, refleksija osećanja, rezimiranje i pitanja.
4.7 Grupna i masovna komunikacija
Grupna komunikacija
- Grupna komunikacija se odvija unutar jedne grupe ili između dve i više grupa.
- Postoje velike grupe (publika, zaposleni) i male grupe. Male grupe komuniciraju licem u lice.
- Ciljevi zbog kojih se grupa formira utiču na način komuniciranja u njoj.
Masovna komunikacija
- Učestvuje ogroman, često neograničen broj učesnika.
- Nema razlike po profesionalnom, starosnom, polnom ili drugom statusu.
- Odvija se pre svega posredstvom medija masovnog komuniciranja (štampa, televizija, internet, društvene mreže).
Sednica skupštine zgrade sa 20 stanova je grupna komunikacija licem u lice. Kada stanar objavi fotografiju zapuštenog ulaza na gradskoj Fejsbuk grupi, problem postaje masovna komunikacija koju upravnik više ne kontroliše. Zato je bolje da problem reši brzo i unutar zgrade.
- Grupna komunikacija se odvija unutar grupe ili između grupa, a male grupe komuniciraju licem u lice.
- Masovna komunikacija ima neograničen broj učesnika bez razlike u statusu i ide preko medija.
4.8 Karakteristike grupa
Pojam grupe
- Grupa je skup više od dve jedinke koje su u međusobnoj interakciji i okupljene radi postizanja određenih ciljeva.
- Po veličini postoje male grupe (3–15 članova) i velike grupe (15 i više).
- Grupe sa neparnim brojem članova su delotvornije jer se lakše izbegava nerešen ishod glasanja. Najbolje su grupe od 5 i 7 članova.
Deo literature grupom smatra već i dve osobe (dijadu). Ovde se, kao i kod mnogih autora socijalne psihologije, traži najmanje tri člana jer tek tada postoje koalicije i grupna dinamika. Na ispitu navesti definiciju sa više od dve jedinke.
Suština grupe i razlozi udruživanja
Suštinske odlike grupe su:
- zajednički interesi i ciljevi;
- interakcija između članova;
- značaj zadovoljenja potreba članova.
Ljudi se udružuju u grupe iz dva razloga:
- radi ostvarenja zajedničkih ciljeva;
- radi osećanja pripadnosti i sigurnosti.
Nestrukturirane i strukturirane grupe
| Nestrukturirane | Strukturirane | |
|---|---|---|
| Organizovanost | nema organizovanosti u funkcionisanju | postoji organizovanost; članovi su povezani i usklađeni aktivnošću koja vodi cilju |
| Primeri | publika, masa, socijalni pokreti | mala grupa, organizacije, velike društvene grupe, partije, navijači |
Karakteristike strukturirane grupe:
- zajednički cilj (individualne potrebe mogu biti u skladu ili nesaglasne s njim);
- interakcija članova ili zajednička akcija;
- podela funkcija i uloga radi ostvarenja cilja;
- sistem pravila ponašanja (norme);
- svest o pripadnosti grupi.
Uloge članova grupe
| Vrsta uloge | Primeri |
|---|---|
| Orijentisane ka zadatku | radnik, tražilac informacija, koordinator, elaborator |
| Socijalne (društvene) | pregovarač, bodrilac, harmonizer (usklađivač), posmatrač, pratilac |
| Individualističke (ometaju grupu) | agresor, bloker, dominator, tražilac pomoći |
Standardni pojmovi socijalne psihologije.
- Norme su nepisana i pisana pravila ponašanja koja grupa očekuje od članova.
- Status je položaj člana u grupi i ugled koji mu drugi priznaju.
- Kohezivnost je stepen u kome su članovi privrženi grupi i žele da ostanu u njoj.
- Faze razvoja grupe (Takman):
- formiranje (upoznavanje);
- previranje (sukobi oko uloga i uticaja);
- normiranje (dogovor o pravilima);
- delovanje (produktivan rad);
- razilaženje (kada je cilj ostvaren).
Stambena zajednica je strukturirana grupa: ima zajednički cilj (ispravna i očuvana zgrada), pravila (zakon, kućni red, odluke skupštine), podelu uloga (upravnik, vlasnici, zapisničar) i svest o pripadnosti („naša zgrada"). Na sednici se lako prepoznaju uloge: stanar koji donosi ponude je „tražilac informacija", stanar koji smiruje strasti je „harmonizer", a onaj koji odbija svaki predlog je „bloker".
- Grupa je više od dve jedinke u interakciji radi zajedničkog cilja.
- Male grupe imaju 3–15 članova, a velike 15 i više. Najdelotvornije su grupe od 5 ili 7 članova.
- Strukturirana grupa ima pet karakteristika: cilj, interakciju, podelu uloga, pravila i svest o pripadnosti.
- Uloge mogu biti zadatkovne, socijalne i individualističke.
4.9 Grupno donošenje odluka
Socijalni uticaj i grupno odlučivanje
- Socijalni uticaj je uticaj drugih osoba na ponašanje pojedinca, na njegove ocene, stavove, osećanja i motivaciju. Može postojati sa interakcijom ili bez nje.
- Grupno odlučivanje je donošenje zaključka grupe kao celine, interakcijom, u ime grupe, i važno je za njenu buduću aktivnost.
Faktori grupnog odlučivanja
| Grupa faktora | Sadržaj |
|---|---|
| Vezani za zadatak | važnost zadatka, neposredni interes pojedinaca, jedinstvenost interesa |
| Vezani za sastav grupe | heterogenost ili homogenost grupe |
| Vezani za način i stil rukovođenja | demokratski ili autokratski stil, stavovi i vrednosti rukovodioca |
Načini donošenja odluke kada postoji neslaganje
Načini rešavanja konflikta važe i za odlučivanje:
- glasanje o spornom pitanju;
- pregovaranje i dogovaranje;
- odricanje od zahteva i ustupci (dobra volja);
- nalaženje zajedničkog cilja.
Standardne definicije.
- Prednosti grupnog odlučivanja: više informacija i ideja, bolja prihvaćenost odluke, odgovornost podeljena među članovima.
- Nedostaci: sporije je, moguća je dominacija pojedinca, javlja se pritisak na konformizam.
- Grupno mišljenje (groupthink, Dženis): želja za slogom potiskuje kritičku procenu, pa grupa donosi lošu odluku jer se niko ne usuđuje da se usprotivi.
- Grupna polarizacija: posle rasprave grupa zauzima krajnji stav, rizičniji ili oprezniji od proseka pojedinačnih stavova.
- Tehnike: „bura ideja" (brainstorming, ideje se iznose bez kritike pa se tek onda procenjuju), tehnika nominalne grupe (pojedinci prvo pišu predloge, pa se rangiraju) i Delfi metoda (anonimni stručnjaci u više krugova).
- Konsenzus je odluka koju svi mogu da prihvate. Većinsko odlučivanje je brže, ali ostavlja nezadovoljnu manjinu.
Pre odluke o zameni ulaznih vrata upravnik pošalje sve tri ponude unapred i na sednici pita svakog stanara za mišljenje, počevši od onih koji obično ćute. Tako izbegava situaciju u kojoj dva glasna stanara „povedu" ostale (grupno mišljenje), a manjina koja izgubi glasanje lakše prihvata odluku jer je bila saslušana.
- Socijalni uticaj je uticaj drugih na ponašanje, stavove, osećanja i motivaciju pojedinca.
- Grupna odluka je zaključak grupe kao celine, donet interakcijom i u ime grupe.
- Faktori su vezani za zadatak, sastav grupe i stil rukovođenja (demokratski ili autokratski).
- Opasnost je grupno mišljenje, a lek je da se čuje svaki član i da se unapred dele informacije.
4.10 Grupni konflikt
Definicija
- Konflikt je proces koji počinje kada jedna strana percipira da druga strana negativno utiče, ili će negativno uticati, na nešto što je prvoj strani važno.
- Obuhvata širok raspon sukoba: nespojive ciljeve, različita tumačenja, neslaganja.
- Konflikt je sukob i sučeljavanje suprotnih gledišta, interesa, stavova, namera i težnji.
Pristupi konfliktu
| Pristup | Stav prema konfliktu |
|---|---|
| Tradicionalni | svi konflikti su loši. Konflikt je ishod loše komunikacije, nedostatka otvorenosti i poverenja i nedostatka kredibiliteta učesnika |
| Međuljudski | konflikt je prirodna pojava, ne može se izbeći, a ponekad čak koristi („racionalizacija konflikta") |
| Interakcijski | podstiče konflikt i drži ga „na ivici žileta": latentni sukob ili kontrolisana kriza |
Prema standardnoj literaturi (S. Robins), interakcijski pristup ne podstiče svaki sukob. Podstiče umeren, funkcionalan konflikt jer potpuno mirna grupa postaje apatična i nekreativna. Formulacija „uvek na ivici žileta" je preoštra.
Oblici konflikta
- Funkcionalni konflikti podržavaju ciljeve grupe i poboljšavaju rad. Disfunkcionalni ometaju rad grupe.
- Prema predmetu:
- konflikt oko zadatka, vezan za ciljeve i sadržaj rada;
- konflikt oko odnosa, usmeren na međuljudske odnose; on je po pravilu disfunkcionalan;
- konflikt oko procesa, vezan za način obavljanja posla.
Vrste konflikta
- Prema učesnicima:
- interpersonalni, između dva ili više lica;
- intrapersonalni, unutrašnji.
- Prema sadržaju postoje konflikti potreba, ciljeva, vizija, prava, obaveza i odgovornosti, rukovođenja, vrednosti, motiva, uloga i interesa.
Izvori konflikta u grupi
Izvori su suprotnosti u stavovima, shvatanjima i procenama, a pokazuju se kao:
- borba za uticaj na donošenje odluka;
- odbijanje predloga;
- neprijatna atmosfera;
- kritikovanje tuđih mišljenja;
- nepriznavanje tuđih zasluga.
Komunikacijski uzroci su navedeni u 4.2: različito značenje reči, „šum", previše ili premalo komunikacije i pogrešan kanal.
Faze u razvoju konflikta
| Faza | Ponašanje (spolja) | Misli i osećanja (iznutra) |
|---|---|---|
| 1 | male nesuglasice i nesporazumi | percepcija događaja, frustracija |
| 2 | vidljivo verbalno izazivanje | neprijatne misli i osećanja |
| 3 | verbalni napadi, vređanje | akcija, težnja ka uništenju |
| 4 | pretnje i ultimatumi | traženje rešenja |
| 5 | agresivni fizički napadi | rešenje konflikta |
| 6 | vidljivi pokušaji da se druga strana uništi | – |
Kolone su prikazane uporedo radi preglednosti. Ponašajna skala (šest stepeni) opisuje eskalaciju, a skala misli i osećanja (pet koraka) opisuje unutrašnji put od frustracije do rešenja. Upravnik treba da reaguje u prvoj ili drugoj fazi, dok je reč o nesporazumu.
Stilovi ponašanja u konfliktu
Pet stilova po Tomas–Kilmanovom modelu. Stil se određuje po dve dimenzije: koliko osoba brine za svoje interese (asertivnost) i koliko brine za tuđe (kooperativnost).
| Stil | Briga za sebe / za druge | Kada je primeren |
|---|---|---|
| Nadmetanje (takmičenje) | visoka / niska | hitna situacija, bezbednost (npr. nalog za hitnu intervenciju) |
| Prilagođavanje (popuštanje) | niska / visoka | pitanje je drugoj strani mnogo važnije, čuva se odnos |
| Izbegavanje | niska / niska | trivijalno pitanje ili potreba za „hlađenjem" |
| Kompromis | srednja / srednja | obe strane popuštaju delimično, potrebno je brzo rešenje |
| Saradnja (integracija) | visoka / visoka | važno pitanje i dugoročan odnos; traži se rešenje „dobitak–dobitak" |
Načini rešavanja konflikata
- donošenje odluke glasanjem o spornom pitanju;
- pregovaranje i dogovaranje između strana;
- odricanje od zahteva i ustupci (dobra volja);
- nalaženje zajedničkog cilja strana u konfliktu.
Komšijski spor: stanari prizemlja traže da se bicikli izbace iz hodnika, a stanari sa sprata nemaju gde da ih drže.
- Konflikt je tek oko zadatka (prostor), ali preti da pređe u konflikt odnosa („oni su uvek protiv nas").
- Upravnik ne bira stranu (nadmetanje). Traži zajednički cilj (prohodan i bezbedan hodnik, koji je i protivpožarni zahtev) i predlaže rešenje saradnjom: nosač za bicikle u podrumskoj prostoriji.
- Ako dogovor ne uspe, odluku donosi skupština glasanjem.
- Konflikt počinje kada jedna strana percipira da druga negativno utiče na nešto njoj važno.
- Pristupi su tradicionalni (svaki konflikt je loš), međuljudski (prirodan je) i interakcijski (umeren konflikt je koristan).
- Konflikt može biti funkcionalni ili disfunkcionalni, a po predmetu oko zadatka, odnosa ili procesa. Po učesnicima je interpersonalni ili intrapersonalni.
- Eskalacija ide od nesuglasica preko vređanja i ultimatuma do pokušaja uništenja. Reagovati rano.
- Konflikti se rešavaju glasanjem, pregovaranjem, ustupcima i zajedničkim ciljem.
4.11 Vođenje sastanaka
Ko vodi sastanak
- Sastanak vodi unapred određeno lice ili telo: rukovodilac organizacije, ili se za svaki sastanak bira predsedavajući, odnosno predsedništvo.
- Unapred se određuje i zapisničar.
Na sednici skupštine stambene zajednice ne bira se posebno predsedništvo: po Zakonu o stanovanju i održavanju zgrada (čl. 41) sednicom predsedava upravnik (ili profesionalni upravnik), a zapisnik vodi upravnik ili zapisničar koga on odredi (čl. 46). Pravilo o biranju predsedavajućeg važi za sastanke uopšte, ne za skupštinu SZ.
Priprema sastanka
| Tehnička priprema | Sadržajna priprema |
|---|---|
| vreme | cilj sastanka |
| mesto i prostorija | problem |
| raspored sedenja | način rada |
| tehnička pomagala | mogućnosti rešavanja |
| osveženje | izvršioci zadataka |
| materijal | rokovi |
| kontrolni mehanizam (ko proverava izvršenje) |
Šest principa vođenja sastanka
- Cilj sastanka.
- Agenda: sadržaj i teme (dnevni red).
- Priprema: razrada tema, ko je zadužen za šta, administrativna organizacija.
- Vreme: određeno za svaku tačku pojedinačno.
- Fokus: nepoštovanje agende je neprofesionalno i pokazuje nepoštovanje učesnika.
- Upravljanje: sastanak vodi organizator.
Kako voditi sastanak
- budite uljudni i saslušajte svakoga;
- držite se teme i usmeravajte na dnevni red;
- ne prekidajte govornike, ali im ne dajte da odlutaju;
- neka prevladaju pravila zdravog razuma;
- ostanite pribrani i ne paničite;
- vreme i dnevni red istaknite na vreme.
Stilovi vođenja sastanka
Postoje tri stila: diktatorski, konfuzni i demokratski.
Kratko objašnjenje stilova:
- diktatorski: vodi sam, ne dopušta raspravu, odluke su unapred donete;
- konfuzni: nema strukture ni kontrole, svi govore uglas i ništa se ne zaključi;
- demokratski: jasna struktura, svako dobija reč, odluke se donose glasanjem ili dogovorom. Ovo je preporučeni stil za skupštinu SZ.
Tok sastanka: tri faze
| Faza | Šta se radi |
|---|---|
| 1. Uvod | predsedavajući utvrđuje da li postoji kvorum, imenuje zapisničara i druga potrebna tela, predlaže dnevni red i traži da se usvoji |
| 2. Razrada dnevnog reda | svaka tačka prolazi kroz tri koraka: izlaganje problema (usmeno ili kroz odštampan materijal), diskusiju (svi učestvuju, usmeno ili pisano) i donošenje zaključka, odnosno odluke o načinu odlučivanja ako je potrebno glasanje |
| 3. Zaključak sastanka | sažimanje donetih odluka, izvršilaca i rokova, zatvaranje sednice |
Kvorum nije isto što i većina (ZSOZ, čl. 45):
- Kvorum je najmanji broj prisutnih (glasova) potreban da bi sednica uopšte mogla da radi i odlučuje.
- Većina je broj glasova potreban da bi predlog bio usvojen.
Za skupštinu SZ kvorum čini obična većina od ukupnog broja glasova. Ako ga nema, zakazuje se ponovljena sednica (najranije 3, a najkasnije 30 dana kasnije), na kojoj je kvorum 1/3 ukupnog broja glasova.
Vrste glasanja
Opšte se navode tri vrste:
- aklamacijom („dizanjem ruke");
- tajnim glasanjem na glasačkim listićima;
- raspisivanjem referenduma (prihvatanje ili odbacivanje predloga odluke).
Aklamacija i dizanje ruke nisu isto. Aklamacija je usvajanje predloga opštim glasnim odobravanjem (usklikom ili aplauzom), bez prebrojavanja glasova. Dizanje ruke je javno glasanje sa prebrojavanjem.
Za skupštinu stambene zajednice:
- Zakon traži da zapisnik sadrži rezultate glasanja i način glasanja svakog prisutnog člana (čl. 46). Zato se glasa javno, a tajno glasanje nije primereno.
- „Referendum" ne postoji kao institut ZSOZ. Postoji odlučivanje davanjem pisanih izjava van sednice.
- Svaki vlasnik posebnog dela ima jedan glas (po posebnom delu, a ne po kvadraturi).
- Odluke se donose običnom većinom glasova prisutnih, osim u slučajevima za koje je propisana 2/3 ukupnog broja glasova: raspolaganje zajedničkim delovima, poveravanje upravljanja profesionalnom upravniku i uzimanje kredita (čl. 44).
Detalji i izuzeci su u celini 1. PRAVO (M2 Upravljanje).
Zapisnik
- Zapisnik je beleška koja se vodi za vreme sastanka i dokument o radu skupa.
- Postoje tri vrste:
- zapisnik van upravnog postupka (zapisnik sa sastanka);
- zapisnik u upravnom postupku;
- zapisnik u prekršajnom postupku. Upravni i prekršajni zapisnik vode nadležni organi.
- Vodi se na slobodnim listovima koji se po isteku mandata povezuju (koriče) ili u knjizi čije su sve strane unapred numerisane i overene.
Zapisnik sa sednice skupštine SZ (ZSOZ, čl. 46):
- Za uredno sačinjavanje zapisnika odgovoran je upravnik.
- Zapisnik sadrži: mesto i datum sednice, ime zapisničara, kratak prikaz rasprave po svakoj tački, rezultate glasanja po svakoj tački i način glasanja svakog prisutnog člana.
- Spisak prisutnih je sastavni deo zapisnika.
- Potpisuju ga upravnik, zapisničar (ako je određen) i lica koja su učestvovala u radu.
- Ko ima primedbe, upisuje ih pri potpisivanju. Ako neko odbije da potpiše, to se konstatuje sa razlozima.
Povezivanje listova i overa knjige je dobra praksa, ali nije zakonska obaveza za SZ — čl. 46 ZSOZ ne traži overu knjige zapisnika (vidi celinu Pravo, „Zapisnik").
Skupština SZ: rokovi koje upravnik mora da zna
Provereno prema ZSOZ („Sl. glasnik RS" 104/2016 i 9/2020 – dr. zakon); detaljno u celini Pravo:
| Pravilo | Sadržaj |
|---|---|
| Učestalost sednica | najmanje dva puta godišnje, zakazuje upravnik (čl. 41) |
| Inicijativa vlasnika | svaki vlasnik može tražiti sednicu. Ako je upravnik ne zakaže u roku od 10 dana, vlasnik je može sam zakazati (čl. 41) |
| Obaveštenje | ističe se na vidnom mestu u zajedničkom delu zgrade najmanje 3 dana pre sednice (u hitnim slučajevima i kraće); sadrži dan, čas, mesto i predlog dnevnog reda (čl. 43) |
| Kvorum | više od polovine ukupnog broja glasova; ponovljena sednica 1/3, u roku od 3 do 30 dana (čl. 45) |
| Odlučivanje | obična većina prisutnih; 2/3 ukupnog broja glasova za raspolaganje zajedničkim delovima, profesionalnog upravnika i kredit (čl. 44) |
Sednica skupštine po fazama:
- Priprema: obaveštenje na tabli 7 dana ranije, sa dnevnim redom i prilozima (tri ponude za krov).
- Uvod: upravnik broji prisutne. Od 24 glasa prisutno je 14, što je više od polovine, pa kvorum postoji. Određuje zapisničara i daje dnevni red na usvajanje.
- Razrada: za svaku tačku ide izlaganje, pa diskusija (svako dobija reč, uz ograničeno vreme), pa javno glasanje sa upisom glasa svakog prisutnog.
- Zaključak: upravnik ponavlja odluke, ko ih izvršava i do kada. Zapisnik potpisuju prisutni.
- Sastanak ima tri faze: uvod, razradu dnevnog reda i zaključak. Razrada svake tačke ima tri koraka: izlaganje, diskusiju i zaključak.
- Priprema je tehnička (vreme, mesto, materijal) i sadržajna (cilj, problem, izvršioci, rokovi, kontrola).
- Stilovi vođenja su diktatorski, konfuzni i demokratski. Za skupštinu je preporučen demokratski.
- Kvorum nije isto što i većina. Za SZ kvorum je više od 1/2 ukupnog broja glasova, a na ponovljenoj sednici 1/3.
- Na skupštini SZ predsedava upravnik, glasa se javno, a zapisnik beleži glas svakog prisutnog.
4.12 Poslovna komunikacija u praksi upravnika
Teme u ovom odeljku nisu posebno navedene u zvaničnom programu, ali se mogu pojaviti kao potpitanja uz interpersonalnu komunikaciju.
Predstavljanje sebe
Četiri načina na koje predstavljamo sebe drugima (psihološki, kulturološki i sociološki):
- kakvi bismo želeli da budemo (sopstvena osobenost u javnosti);
- „umanjena", skromna varijanta ličnosti;
- pretenciozna, ulepšana varijanta;
- kakvi zaista jesmo.
Kako se dobro predstaviti:
- razmislite kakvu sliku o sebi želite da pokažete (samouveren, obrazovan, vredan);
- vodite računa o higijeni i urednosti;
- uspravno držanje, samouveren hod i govor, smireno lice;
- ime i prezime izgovorite glasno i jasno, ali ne istovremeno sa sagovornikom;
- ime sagovornika ponovite bar dva puta u toku razgovora;
- osmeh i kontakt očima;
- kompliment je dozvoljen ako je profesionalan.
U poslovnom odnosu ne daju se komplimenti o fizičkom izgledu. Polno uznemiravanje je krivično delo (Krivični zakonik, čl. 182a). Kompliment treba da se odnosi na rad ili postupak, na primer „Hvala što ste organizovali čišćenje podruma".
Bonton: pojam i norme
- Bonton je skup dogovorenih normi „uljudnog" ponašanja.
- Osnovno pravilo: ne čini drugome ono što ne bi želeo da tebi drugi čine, i ponašaj se prema drugima kako želiš da se oni ponašaju prema tebi.
- Norma je obrazac ponašanja koji je očekivan, propisan i usvojen. Ona je standard i merilo za ocenu ispravnosti ponašanja. Kršenje norme povlači sankcije (kritiku ili kaznu), a poštovanje nagradu (pohvalu ili nagradu).
- Norme se iskazuju u formi prava („šta imaš pravo") i u formi dužnosti („šta ti je obaveza"). Primer: dužnost je doći na posao u 9 časova, a pravo je pauza tokom radnog dana.
| Implicitne norme | Eksplicitne norme | |
|---|---|---|
| Priroda | podrazumevaju se, „nepisana pravila" (obične i moralne norme) | pisane: propisi, uredbe, pravilnici, zakoni |
| Primer | starije treba poštovati | Zakon o stanovanju i održavanju zgrada, odluka o kućnom redu |
Kultura i etika stanovanja: stanari moraju biti svesni da zgradu dele sa drugima. Zato pored nepisanih (moralnih) pravila postoji i propisani kućni red. Isto ponašanje, kao što je bacanje smeća u hodnik ili buka, krši i moralnu normu i pravnu normu kućnog reda. Kultura stanovanja uključuje i održavanje zajedničkih prostorija i okoline.
Međusobno predstavljanje
- Dve osobe se upoznaju posredstvom treće.
- Predstavlja se mlađi starijem, muškarac ženi i niži po položaju višem. Onaj ko kasni predstavlja se prisutnima.
- Navode se ime i prezime i nešto što osobu bliže označava (profesija, funkcija, titula), da bi sagovornici lakše započeli razgovor. I rođake predstavljamo imenom i prezimenom, a ne samo sa „moj brat".
Pozdravljanje i rukovanje
- Pozdrav je prvi korak u opštenju. Uobičajen oblik je rukovanje, a mogući su i klimanje glavom, mahanje ili dodir.
- Mlađi uvek prvi pozdravlja starijeg (rečima). Na svaki pozdrav se mora otpozdraviti.
- Ruku prvi pruža stariji mlađem, žena muškarcu i viši po položaju nižem.
- Stisak ruke je kratak i čvrst, ali ne preterano, bez drmanja. Uz rukovanje se gleda u oči, uz osmeh i blag naklon. Rukavica se skida.
- Neprihvatanje pružene ruke je neoprostiva uvreda.
- Pozdravlja se ljubazno, bez vike preko ulice i bez „hej" ili „halo". Pri pozdravu se ne drži cigareta u ustima ni ruka u džepu.
- Šešir se skida u zatvorenim prostorijama. Kapa se ne skida pri pozdravu na ulici, ali se skida u javnoj prostoriji.
Ne mešati dva pravila. Mlađi prvi pozdravlja rečima, a stariji prvi pruža ruku. U poslovnom okruženju hijerarhija (položaj) po pravilu ima prednost nad polom i godinama. Domaćin sastanka (upravnik) prvi pruža ruku gostima.
Oslovljavanje i vizit-karte
- Oslovljavanje zavisi od godina, odnosa muškarac–žena i hijerarhije. Koristi se „gospodine" i „gospođo". Muška osoba se prva obraća ženskoj, a mlađa starijoj.
- Vizit-kartu je obavezno ponuditi. Olakšava upoznavanje i služi kao podsetnik, a titule su na njoj naznačene. Mlađi i niži po rangu prvi daju svoju kartu. Uobičajeno se razmenjuju na početku sastanka.
Ponašanje u liftu, dobrosusedski odnosi i kućni red
- U lift prve ulaze žene. Ne okreće se nikome leđa, stoji se poluokrenuto. Pri ulasku se kaže „Dobar dan", a pri izlasku „Doviđenja" ili „Prijatno".
- U liftu se ne zakazuju poslovni sastanci, ne razgovara se o direktorima ni kolegama i ne ispoljava nezadovoljstvo.
- Ukućane treba pozdravljati na stepeništu i u hodniku.
- Ne treba ometati komšije glasnom muzikom, bukom na stepeništu ili lupanjem vrata noću.
- O proslavi u stanu komšije treba unapred obavestiti, posebno one ispod.
- Kućni ljubimci ne smeju da smetaju lajanjem ili mjaukanjem.
- Kućni red treba proučiti i primenjivati. Red je upoznati se sa susedima, ali to ne znači održavati česte kontakte.
Komunikacija sa osobama sa invaliditetom
- Ne izbegavajte rukovanje sa osobom koja ima protezu ili amputiranu ruku.
- Obraćajte se direktno osobi, a ne pratnji, roditelju ili partneru.
- Govorite normalno, svakodnevnim izrazima.
- Ako niste razumeli osobu sa poremećajem govora, zamolite je da ponovi. Ne glumite da ste razumeli.
Teme o kojima se (u poslovnom razgovoru) ne govori
Religija, politika, nacionalna pripadnost, pol, bolest i smrt, seksualni život i lični novac u svim kombinacijama.
Na sednici stanar počne raspravu o politici i izborima. Upravnik ljubazno, ali odlučno vraća temu: „To ostavimo za neku drugu priliku. Sada je na dnevnom redu tačka 3, fasada."
Poslovno ponašanje i maniri
- Poslovno ponašanje se zasniva na zakonitosti rada i poslovanja, profesionalnosti, stručnosti, pravičnosti, poštenju, savesnosti i odgovornosti.
- Međuljudski odnosi značajno utiču na posao. Ljudi radije sarađuju sa onima koji su prijatni i ljubazni, umeju da uspostave kontakt, poštuju integritet drugih i pridržavaju se pravila komunikacije.
- Poslovni bonton:
- na posao i sastanke dolazi se tačno;
- radi se marljivo i pošteno;
- ne ometaju se drugi u prostoriji, a ne dozvoljava se ni da drugi ometaju;
- šale i razgovori ostavljaju se za pauzu.
- Osnovni maniri u kontaktu sa ljudima:
- ponašanje se prilagođava sagovorniku (kolege, rukovodioci, korisnici usluga, komšije);
- visok nivo samokontrole emocija;
- opuštenost, smirenost i pripremljenost;
- sticanje poverenja;
- tolerancija, ljubaznost i učtivost.
- Moto: „Misli složeno, a govori jednostavno" (Niče).
Poslovno odevanje
- Poslovno odevanje treba da podržava profesionalni imidž. Odeća, obuća i ukrasi treba da budu skladnih boja, jednostavni, neupadljivi, odmereni i umereni.
- Izbegava se napadna, kratka, previše šarena i ekscentrična odeća. Isto važi za frizuru, nakit i šminku.
| Žene | Muškarci |
|---|---|
| suknja umerene dužine, bez obzira na modu | odelo: sako i pantalone mirnih boja, sa kravatom |
| bez dubokog izreza | po velikoj vrućini košulja kratkih rukava |
| zatvorena, čista, udobna i elegantna obuća; leti sa zatvorenim prstima | obuća poželjno tamnih boja |
| potpetice srednje visine ili niske | čarape usklađene sa pantalonama i cipelama, dovoljno duge da pokrivaju nogu |
| bez farmerki, helanki, vunenih i dezeniranih čarapa | uredna i čista kosa |
| nakit sa merom; diskretna šminka; blag parfem | izbrijano i negovano lice, dezodorans, blag miris |
Pregovaranje
Dve osnovne vrste pregovora: distributivni i integrativni. Većina stvarnih pregovora sadrži elemente obe vrste.
| Karakteristika | Distributivni | Integrativni |
|---|---|---|
| Ishod | jedan dobija, drugi gubi | obe strane dobijaju |
| Motivacija | individualna korist | zajednička i individualna korist |
| Interesi | suprotstavljeni | različiti, ali ne suprotni |
| Odnosi | kratkoročni | dugoročni i kratkoročni |
| Broj tema | jedna (najčešće cena) | više tema |
| Kompromis | moguć kao podela razlike | moguć |
| Rešenje | nije kreativno | kreativno |
Kod distributivnih pregovora kompromis jeste moguć: „podela razlike" (npr. sastanak na sredini između tražene i ponuđene cene) je tipičan ishod. Nije moguće samo stvaranje nove vrednosti, jer se deli „fiksni kolač"; integrativni pregovori uvećavaju kolač kombinovanjem više tema.
Vrste pregovaranja prema pristupu:
| Vrsta | Ishod |
|---|---|
| Suparničko (tvrdo) | ja dobijam, ti gubiš (W–L) |
| Meko | ja gubim, ti dobijaš (L–W) |
| Saradničko (principijelno) | oba dobijaju (W–W) |
| Poziciono | ja dobijam, ti gubiš (W–L); svako tvrdo brani svoju poziciju |
| Fiktivno (špijunsko) | nema stvarne namere dogovora; cilj je prikupiti informacije |
Principijelno pregovaranje (Fišer i Juri, Harvard). Četiri principa:
- odvojiti ljude od problema;
- usredsrediti se na interese, a ne na pozicije;
- smisliti više opcija na obostranu korist;
- insistirati na objektivnim kriterijumima (tržišna cena, propis, mišljenje stručnjaka).
Uz to treba unapred znati BATNA, odnosno najbolju alternativu ako do dogovora ne dođe.
Upravnik pregovara sa firmom za održavanje lifta. Distributivno bi se cenjkao samo oko mesečne cene. Integrativno uključuje više tema: cena, rok dolaska na intervenciju, broj besplatnih izlazaka i trajanje ugovora. Firma dobija dvogodišnji ugovor, a zgrada nižu cenu i odziv za 2 sata. Obe strane su na dobitku.
Teški sagovornici
Tipovi „teških ljudi":
- tenk;
- snajper;
- sveznalica;
- onaj što misli da sve zna;
- granata;
- „da" osoba;
- „možda" osoba;
- „ništa" osoba;
- „ne" osoba;
- osoba koja se prenemaže (kukač);
- entuzijasta;
- optimista.
Ovi tipovi potiču iz knjige Brinkmana i Kiršnera „Kako izaći na kraj sa ljudima koje ne podnosite". Ukratko, standardne preporuke:
| Tip | Ponašanje | Kako postupiti |
|---|---|---|
| Tenk | otvoreno napada, gazi | ne uzmicati i ne kontranapadati; prekinuti ga ponavljanjem imena, sažeti suštinu i preusmeriti na cilj |
| Snajper | podbada, ironiše, napada iz zaseda | razotkriti ga mirnim pitanjem: „Šta ste time tačno hteli da kažete?" |
| Granata | iznenadno „eksplodira" | mirno preuzeti kontrolu, pokazati da ga čujete, dati predah |
| Sveznalica | zaista zna, ali ne trpi druga mišljenja | biti pripremljen, priznati njegovo znanje, uvoditi ideje kroz pitanja |
| Misli da sve zna | blefira | dati mu priliku da sačuva obraz, pa izneti tačne činjenice |
| „Da" osoba | svima obeća, ništa ne uradi | stvoriti sigurnost da sme da kaže „ne", konkretno planirati obaveze i rokove |
| „Možda" osoba | odlaže odluku | pomoći joj da odluči, ponuditi jasne kriterijume |
| „Ništa" osoba | ćuti, ne daje povratnu informaciju | otvorena pitanja i strpljivo čekanje odgovora |
| „Ne" osoba | sve vidi crno | pustiti je da iznese primedbe i koristiti ih kao proveru plana |
| Kukač (prenemaže se) | stalno se žali | saslušati glavne tačke, prekinuti i pitati: „Šta predlažete?" |
„Snajper" na sednici dobacuje: „Ma, znamo mi gde idu naše pare…" Upravnik ne ignoriše i ne vređa. Mirno pita: „Da li tvrdite da je nešto nenamenski potrošeno? Ovde je izvod sa računa zgrade, pogledajmo zajedno." Prikrivena insinuacija postaje proverljiva tvrdnja.
Osobine dobrog i lošeg upravnika
| Karakteristike dobrog upravnika | Negativne osobine upravnika |
|---|---|
| sposobnost: potrebno iskustvo i znanje | preterana agresivnost |
| ljubaznost: poštovanje i razumevanje | prepotencija |
| verodostojnost: dostojan poverenja | loši maniri |
| pouzdanost: dosledno i tačno izvršava zadatke | indiferentnost |
| pristupačnost: brzo reaguje na probleme i zahteve stanara | neodgovarajuće ponašanje |
| sposobnost saopštavanja: razume komitente i zna da izađe na kraj sa njima | predrasude i netolerancija |
| nedostatak inicijative | |
| loše planiranje i izvršavanje | |
| nedostatak znanja i volje za učenjem | |
| nedostatak tržišnog razmišljanja |
Koraci poslovnog susreta
Sedam koraka:
- upoznavanje;
- razmena mesta sedenja;
- razmena vizit-karata;
- predstavljanje;
- prva prezentacija svoje usluge;
- ponuda za zaključenje ugovora;
- zaključivanje ugovora.
To je ujedno redosled kojim profesionalni upravnik nastupa pred novom zgradom.
- Bonton je skup dogovorenih normi uljudnog ponašanja. Zlatno pravilo: ne čini drugome ono što ne želiš sebi.
- Norme mogu biti implicitne (nepisane) ili eksplicitne (propisi), a iskazuju se kao prava ili dužnosti.
- Predstavlja se mlađi starijem, muškarac ženi i niži višem. Ruku pruža stariji, žena ili viši. Mlađi prvi pozdravlja.
- Teme koje se izbegavaju: religija, politika, nacija, pol, bolest i smrt, seks, lični novac.
- Pregovori su distributivni (fiksni kolač, jedan dobija) ili integrativni (više tema, oba dobijaju).
- Dobar upravnik je sposoban, ljubazan, verodostojan, pouzdan, pristupačan i ume da saopšti.
Pitanja za proveru
- Šta znači reč komunikacija i kako se definiše? — Od latinskog communicare, „saopštiti". To je proces prenošenja poruke od pošiljaoca ka primaocu, odnosno emitovanja i primanja znakova koji imaju značenje za obe strane.
- Navedite karakteristike komunikacije. — Kontinualna, dinamična, interaktivna, nepovratna, koordinira odnose sa okruženjem i povezana je sa kulturom.
- Može li se komunikacija izbeći? — Ne. Ako se dve ili više osoba vide, komunikacija se odvija. I ćutanje nosi poruku.
- Koji su elementi strukture komunikacijskog procesa? — Osnovni model: izvor, poruka i odredište. Potpun model dodaje kodiranje, kanal, dekodiranje, povratnu spregu i šum.
- Šta je šum i navedite barijere efikasne komunikacije. — Šum je sve što ometa prenos poruke. Barijere su razlika u znanju, nejednako razumevanje pojmova, neadekvatno mesto ili vreme, predrasude i emocije.
- Koja je osnovna podela komunikacije i koji su tipovi po broju učesnika? — Verbalna i neverbalna (odnosno direktna i indirektna). Po broju učesnika: intrapersonalna, interpersonalna, grupna i masovna.
- Šta je intrapersonalna komunikacija? — Komunikacija sa samim sobom (razmišljanje, rešavanje problema, dnevnik). Ista osoba je i pošiljalac i primalac.
- Koje su dve osnovne verbalne veštine i dva principa u govoru? — Govorenje (govor i pisanje) i slušanje (slušanje i čitanje). Principi su šta reći (suština) i kako reći (razgovetno, jasno, prijatno, jednostavno).
- Koje četiri strategije se koriste sa ljutitim sagovornikom? — Projekcija, priznavanje greške, usmeravanje na konkretan postupak i odlaganje rasprave.
- Koja su tri stila komunikacije i čime se razlikuju? — Pasivni stavlja tuđe potrebe ispred svojih, agresivni svoje ispred tuđih, a asertivni drži ravnotežu između svojih i tuđih potreba.
- Definišite asertivnost. — Izražavanje misli, osećanja i uverenja na direktan, iskren i socijalno adekvatan način, uz uvažavanje prava drugih (Lange i Jakubowski, 1976).
- Koje su komunikološke poruke tri stila? — Pasivni: „Ja ne vredim, ti vrediš". Asertivni: „Ja vredim, ti vrediš". Agresivni: „Ja vredim, ti ne vrediš".
- Kako se ponaša pasivno-agresivni tip? — U konfliktu je pasivan, a posle gunđa, daje primedbe, koristi ironiju i sarkazam i igra žrtvu.
- Navedite kanale neverbalne komunikacije. — Držanje i pokreti tela, mimika, pogled, osmeh, gestovi i dodir, spoljašnji izgled, govorno ponašanje (ton, brzina, jačina) i prostor (zone).
- Šta znači pravilo 55/38/7 i koje je njegovo ograničenje? — Izgled i govor tela 55%, način govora 38%, reči 7%. Važi samo za izražavanje osećanja i stavova kada se reči i neverbalni signali ne slažu (Mehrabian), a ne za svaku komunikaciju.
- Koje su zone ličnog prostora? — Blisko intimna (do 15 cm), intimna (do 45 cm), lična (45–120 cm), društvena (1,2–3,6 m) i javna (preko 3,6 m).
- Zašto slušanje zahteva napor i šta je aktivno slušanje? — Govorimo 120–150 reči u minuti, a mislimo 600–800, pa misli lutaju. Aktivno slušanje znači prestati pričati, pokazati interes, ukloniti ometanja, saosećati, biti strpljiv, kontrolisati narav i postavljati pitanja.
- Navedite tipove lošeg slušaoca. — Mislilac, čitač misli, filteraš, svađalica, sanjar, pomiritelj i izbacivač.
- Šta je grupa i koliki je optimalan broj članova? — Više od dve jedinke u interakciji radi zajedničkog cilja. Male grupe imaju 3–15 članova, a najdelotvornije su grupe od 5 ili 7 (neparan broj).
- Koje su karakteristike strukturirane grupe? — Zajednički cilj, interakcija, podela uloga, sistem pravila i svest o pripadnosti.
- Koje uloge članovi imaju u grupi? — Orijentisane ka zadatku (koordinator, tražilac informacija), socijalne (harmonizer, bodrilac, pregovarač) i individualističke (agresor, bloker, dominator).
- Šta je socijalni uticaj i koji faktori utiču na grupno odlučivanje? — Uticaj drugih na ponašanje, stavove, osećanja i motivaciju pojedinca. Faktori su vezani za zadatak, za sastav grupe (homogenost ili heterogenost) i za stil rukovođenja (demokratski ili autokratski).
- Definišite konflikt i navedite pristupe konfliktu. — Proces koji počinje kada jedna strana percipira da druga negativno utiče na nešto njoj važno. Pristupi su tradicionalni (svaki konflikt je loš), međuljudski (prirodan je i nekad koristan) i interakcijski (umeren konflikt podstiče rad).
- Koji su oblici konflikta prema predmetu? — Konflikt oko zadatka, oko odnosa i oko procesa. Svaki od njih može biti funkcionalan ili disfunkcionalan.
- Navedite faze eskalacije konflikta. — Nesuglasice, verbalno izazivanje, vređanje, pretnje i ultimatumi, fizički napadi i pokušaj uništenja druge strane.
- Kako se rešavaju konflikti? — Glasanjem, pregovaranjem i dogovaranjem, ustupcima i nalaženjem zajedničkog cilja. Po stilovima: nadmetanje, prilagođavanje, izbegavanje, kompromis i saradnja.
- Koje su faze sastanka i kako se razrađuje tačka dnevnog reda? — Uvod, razrada dnevnog reda i zaključak. Svaka tačka ima izlaganje, diskusiju i donošenje zaključka.
- Šta je kvorum i koliki je za skupštinu SZ? — Najmanji broj prisutnih glasova potreban da sednica može da radi i odlučuje, što nije isto što i većina za usvajanje. Za SZ je to više od polovine ukupnog broja glasova, a na ponovljenoj sednici 1/3 (ZSOZ, čl. 45).
- Ko predsedava sednicom skupštine SZ i šta sadrži zapisnik? — Predsedava upravnik. Zapisnik sadrži mesto i datum, zapisničara, prikaz rasprave, rezultate glasanja i način glasanja svakog prisutnog, uz spisak prisutnih. Potpisuju ga upravnik, zapisničar i učesnici (ZSOZ, čl. 46).
- Koja je razlika između distributivnih i integrativnih pregovora? — Distributivni: jedna tema, suprotstavljeni interesi, „fiksni kolač", jedan dobija a drugi gubi. Integrativni: više tema, različiti ali ne suprotni interesi, kreativno rešenje u kome obe strane dobijaju.